IRGC tvrdi da Iran nastavlja razvoj oružja uprkos pritiscima i najavljuje novo naoružanje
Portparol iranske Revolucionarne garde (IRGC), brigadni general Hosein Mohebi, ponovo je skrenuo pažnju javnosti na vojni program Irana izjavama koje su odjeknule u trenutku pojačanih regionalnih tenzija. Govoreći na konferenciji za novinare uoči Dana iranskog vazduhoplovstva, Mohebi je poručio da nijedan protivnik neće moći zaustaviti Iran u proizvodnji i modernizaciji naoružanja. Istovremeno je nagovijestio da bi u slučaju, kako je rekao, “trećeg talasa sukoba” bilo predstavljeno novo oružje koje bi, prema njegovim riječima, “iznenadilo svijet”. Važno je naglasiti da se radi o jednostranim tvrdnjama iranske strane, koje nisu nezavisno potvrđene.
Takve izjave nisu rijetkost u ratnim i kriznim okolnostima. One često imaju dvostruku funkciju: prema vani služe kao poruka odvraćanja, a prema unutra kao signal samopouzdanja i tehnološke otpornosti. U praksi, najave o novom naoružanju bez konkretnih detalja obično ostavljaju prostor za spekulacije, ali i za psihološki pritisak na protivnika. Mohebi nije naveo o kakvom se sistemu radi, niti kada bi mogao biti prikazan javnosti, što dodatno povećava neizvjesnost oko toga koliko je ova poruka stvarna vojna najava, a koliko političko-psihološki signal.
Podzemni kompleksi kao simbol vojne samodovoljnosti
Jedna od centralnih tema njegovog obraćanja bila je tvrdnja da Iran raspolaže podzemnim kompleksima za proizvodnju i skladištenje raketa, koje Mohebi opisuje kao ključnu prednost u uslovima sukoba. Prema njegovim riječima, iranske snage su u stanju brzo premjestiti proizvodne kapacitete sa površine u podzemne objekte, čime se nastavlja rad i tokom bombardovanja. On je te objekte nazvao svojevrsnim “gradovima za proizvodnju raketa ispod površine”, tvrdeći da su upravo oni omogućili kontinuitet proizvodnje čak i u najtežim ratnim okolnostima.
U vojnom smislu, podzemna infrastruktura nije neuobičajena u državama koje očekuju mogućnost udara iz zraka. Takvi sistemi služe zaštiti logistike, proizvodnih linija i strateških zaliha od izviđanja i preciznih udara. Iran već godinama gradi imidž zemlje koja se oslanja na domaće inženjerske kapacitete i sklonost ka decentralizaciji vojnih objekata. Ako su ovakvi kompleksi zaista u funkciji, oni bi mogli otežati protivniku procjenu stvarnog obima proizvodnje i zaliha. Međutim, stvarna veličina i operativni kapaciteti tih objekata nisu javno provjerljivi, pa sve ostaje u domenu tvrdnji koje dolaze iz iranskih vojnih izvora.
Tvrdnje o oborenim letjelicama i sistemima protivzračne odbrane
Mohebi je u svom nastupu otišao i korak dalje, tvrdeći da su iranske vazduhoplovne snage u ratu koji iranski zvaničnici nazivaju “Ramazanskim ratom” oborile ili uništile više od 260 neprijateljskih letjelica. U tu brojku, prema njegovim riječima, ulaze borbeni avioni i bespilotne letjelice. Pored toga, rekao je i da je Iran u posljednjih nekoliko sedmica zarobio sedam izviđačkih dronova. Takve cifre, naročito u ratnom kontekstu, treba čitati s velikom dozom opreza jer se često razlikuju u zavisnosti od izvora, metodologije brojanja i propagandnih potreba sukobljenih strana.
Portparol je također tvrdio da su napredni protivnički protuzračni sistemi, uključujući THAAD i Patriot, postali neefikasni zbog iranske tehnologije. Ukoliko bi takva tvrdnja bila tačna, to bi predstavljalo ozbiljan vojno-tehnološki pomak. Ipak, ni ove izjave nisu potkrijepljene nezavisnim dokazima, a podaci o uspješnosti protuzračne odbrane gotovo nikada nisu jednostavni za potvrdu u realnom vremenu. U savremenim sukobima informacije o obaranju aviona, presretanju raketa ili neutralisanju dronova često postaju dio šire informacijske borbe, u kojoj obje strane nastoje dokazati nadmoć.
Domaća industrija i ambicija tehnološke nezavisnosti
Veliki dio Mohebijevog obraćanja bio je posvećen ideji da je Iran zahvaljujući razvoju domaće vazduhoplovne i odbrambene industrije postao manje zavisan od stranih dobavljača. Prema njegovom opisu, zemlja se danas u značajnoj mjeri oslanja na vlastito znanje, inženjerske kapacitete i domaću proizvodnju naprednog naoružanja. Takva retorika nije nova u iranskom političkom i vojnom diskursu, ali se uklapa u dugogodišnju strategiju samodovoljnosti koju Teheran promoviše još od uvođenja međunarodnih sankcija.
Mohebi je naglasio i da su iranske rakete i dronovi opremljeni tehnologijom koja smanjuje radarski odraz i olakšava izbjegavanje protuzračne odbrane. U vojnoj terminologiji, takve karakteristike se obično povezuju s pokušajima da se smanji otkrivanje letjelica ili projektila prije udara. Međutim, bez tehničkih podataka, ispitivanja ili nezavisne procjene, ovakve tvrdnje ostaju neprovjerene. Istovremeno, činjenica da Iran nastavlja ulagati u raketne poligone i proizvodne kapacitete pokazuje da vojno planiranje ostaje jedan od ključnih stubova njegove sigurnosne politike.
Poruka odvraćanja i upozorenje na mogući odgovor
Mohebi je izričito upozorio da bi svaki novi napad na Iran izazvao još snažniji odgovor. Dodao je da su iranske snage spremne na asimetrične operacije ukoliko procijene da postoji ozbiljna prijetnja. U savremenom ratovanju taj izraz podrazumijeva djelovanje koje ne mora pratiti klasični obrazac frontalnog sukoba, već uključuje kombinaciju raketnih udara, djelovanja dronovima, elektronskog ratovanja, pomorskih aktivnosti i drugih oblika pritiska na protivnika. Time se, kako se može tumačiti, želi poručiti da Iran ne računa samo na konvencionalnu odbranu, nego i na fleksibilne odgovore koji mogu biti teži za predviđanje.
Takva upozorenja ujedno su i dio šire strategije odvraćanja. IRGC godinama šalje poruke da su “imovina i interesi” protivnika unutar dometa iranskih sistema, čime se želi stvoriti slika o mogućnosti brzog i bolnog odgovora. Iako takva komunikacija može imati efekat na javnost i političke odluke, ona također povećava rizik od nesporazuma, posebno kada se prenosi u atmosferi visokih tenzija i međusobnog nepovjerenja između Irana, Sjedinjenih Država i njihovih partnera.
Nuklearna doktrina, američke sankcije i informacijski rat
Govoreći o nuklearnoj politici, Mohebi je ponovio da je Iran spreman na strateške promjene i da bi Garda mogla preispitati nuklearnu doktrinu ako državno rukovodstvo to naredi. Ipak, riječ je o uslovnoj izjavi, a ne o zvaničnoj odluci. Takve formulacije služe da prikažu unutrašnju koheziju sistema, ali i da ostave otvorenom mogućnost budućih političkih pomaka bez formalnog objavljivanja konkretne odluke. U zemlji koja je pod dugotrajnim sankcijama i međunarodnim pritiskom, i sama najava mogućeg preispitivanja doktrine ima snažan simbolički učinak.
Mohebi je također komentarisao američku operativnu grupu “Gvozdena kapija”, čiji je cilj, prema Washingtonu, sprečavanje prometa sankcionisane robe preko iranskih kopnenih granica i Kaspijskog mora. On je tu inicijativu odbacio kao “igru riječi”, čime je nastavio diplomatsko-medijski ton koji obilježava odnos dvije zemlje. U isto vrijeme, Sjedinjene Države nude nagradu do 20 miliona dolara za informacije o iranskom nuklearnom programu, uključujući podatke o naučnicima, tehnologijama i povezanim organizacijama. Ta ponuda je dio programa State Departmenta “Nagrade za pravdu” i pokazuje da se sukob između dvije strane vodi ne samo na terenu, već i kroz obavještajne, pravne i informacijske instrumente.
U konačnici, ovakve izjave treba posmatrati kroz više slojeva. S jedne strane, one otkrivaju način na koji iransko vojno rukovodstvo želi prikazati svoju snagu, samostalnost i otpornost. S druge strane, one ostaju tvrdnje koje nisu nezavisno potvrđene, pa ih je nužno razlikovati od provjerljivih činjenica. U vremenu kada informacije postaju dio strategije jednako kao i rakete ili dronovi, čitaocima ostaje da pažljivo razdvoje potvrđeno od propagandnog, i da razumiju da u ovakvim porukama često postoji jednako politike koliko i vojne realnosti.
