Dodikove izjave o Bosni i Hercegovini izazvale novu političku buru
Nastup Milorada Dodika u Jutarnjem programu RTRS-a, emitovanog 8. novembra 2026. godine, ponovo je otvorio pitanje granica političke odgovornosti, odnosa prema ustavnom poretku Bosne i Hercegovine i načina na koji najviši funkcioneri koriste javni medijski prostor. Emisija je počela u 9.05 sati, a RTRS je ubrzo objavio i snimak razgovora, prvo u 9.13, a potom i ažuriranu verziju u 9.24 sati. Upravo taj zapis postao je važan jer jasno pokazuje formulacije koje su kasnije izazvale reakcije javnosti, analitičara i brojnih građana.
Govoreći o posjeti Sjedinjenim Američkim Državama, Dodik je, prema izvornoj videosnimci, iznio niz tvrdnji kojima je odgovornost za političku sliku Republike Srpske i širi odnos prema Bosni i Hercegovini pripisao „muslimanima iz Sarajeva“. Takav izraz nije samo politički provokativan, nego i duboko problematičan jer čitavu jednu zajednicu svodi na vjersku oznaku i kolektivnu krivicu. Uz to, ponovo je upotrijebio formulaciju „muslimani koji su kasnije postali Bošnjaci“, čime je otvorio staru raspravu o pravu jednog naroda na vlastito ime, identitet i samoodređenje.
Najsporniji dio njegovog obraćanja nije bio samo ton, nego i sama logika izjave. Kada politički lider kaže da „Srbi nemaju potrebe da zagledavaju u BiH“, on ne iznosi tek običnu političku opasku. Time se stvara dojam da Srbi nisu ravnopravni nosioci državnosti u Bosni i Hercegovini, već neka vrsta zasebnog političkog entiteta koji stoji izvan vlastite države. Takav narativ nije nov, ali je opasan jer potkopava temelje ustavnog poretka i šalje poruku podjela umjesto suživota.
Da bi se razumio puni značaj ovakvih izjava, potrebno je podsjetiti na ustavni okvir države. Dejtonski ustav, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, u svom članu I/1 jasno propisuje da Republika Bosna i Hercegovina, pod imenom Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje kao država. To znači da Bosna i Hercegovina nije nastala kao posljedica političke volje bilo koje administracije, pa ni američke, nego kao međunarodno priznata država čiji je kontinuitet potvrđen i nakon rata. Unutrašnje uređenje države, uključujući postojanje Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, rezultat je ustavnog aranžmana, a ne dokaz da te jedinice „stvaraju“ Bosnu i Hercegovinu.
Upravo tu leži jedna od ključnih manipulacija političkog diskursa: pokušaj da se ustavna struktura države predstavi kao dokaz njene navodne greške. Kada se Bosna i Hercegovina opisuje kao proizvod administrativne ili diplomatske pogreške, briše se činjenica da je riječ o državi s međunarodnim kontinuitetom, historijskim korijenima i jasno definisanim granicama. Takvo tumačenje nije samo politički sporno, nego i pravno neutemeljeno. Ono zanemaruje činjenicu da ustav ne stvara državu ni iz čega, već uređuje njeno unutrašnje funkcionisanje.
Posebnu težinu imaju i Dodikove riječi o „muslimanima iz Sarajeva“, jer je riječ o klasičnom primjeru kolektivnog označavanja jedne vjerske i nacionalne skupine. Kritika politike je legitimna, pa i nužna u demokratskom društvu, ali je sasvim drugo kada se politička odgovornost pripisuje cijelom narodu ili vjeri. Takav govor ne doprinosi javnoj raspravi, nego je zatvara u okvir međusobnog optuživanja i produbljuje postojeće nepovjerenje. U zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje su historijske traume još uvijek žive, riječ izgovorena u javnom prostoru ima daleko veći značaj nego što neki političari žele priznati.
Jednako je važno naglasiti da je problematično i insistiranje na formulaciji koja Bošnjake svodi na nekadašnje vjersko određenje. Bošnjaci su narod sa vlastitim nacionalnim imenom, a to ime nije predmet političkog pregovora, niti ga može mijenjati bilo koji pojedinac, pa makar bio i visoki državni zvaničnik. Kao što srpski narod ima pravo na svoje ime, identitet i historijsko pamćenje, tako i Bošnjaci imaju pravo da ih se imenuje onako kako sami sebe imenuju. Osporavanje tog prava nije akademska rasprava, nego udar na dostojanstvo i ravnopravnost.
U širem društvenom kontekstu, ovakve izjave dolaze u trenutku kada je Bosni i Hercegovini potrebna smirenija politička klima, više dijaloga i manje retoričke eskalacije. Građani su već godinama izloženi porukama koje ih guraju u etničke rovove, iako svakodnevni život pokazuje da ljudi širom zemlje dijele iste ekonomske probleme, slične strahove i zajedničku potrebu za normalnim životom. Kada političari koriste medije da bi pojačali tenzije, oni ne jačaju svoju zajednicu, nego slabe povjerenje između svih naroda i građana.
Važno je primijetiti i da nezavisni medijski prijenosi, objavljeni nekoliko minuta nakon emisije, nisu uvijek prenosili sve dijelove sporne izjave jednako precizno. U nekim verzijama određene formulacije o Bošnjacima bile su ublažene ili izostavljene, zbog čega je primarni izvor, odnosno izvorni snimak RTRS-a, presudan za tačno citiranje. U vremenu kada se informacije brzo šire i često prepravljaju prema političkoj potrebi, pristup originalnom zapisu postaje ključan za razumijevanje stvarnog sadržaja poruke.
Ovaj slučaj, međutim, nadilazi jednu emisiju i jednog političara. On otvara pitanje kakvu budućnost žele institucije i javnost u Bosni i Hercegovini: državu u kojoj se identitet poštuje i razlike tretiraju kao bogatstvo, ili državu u kojoj se narodi međusobno optužuju i poništavaju. Bosna i Hercegovina nije ničija privatna svojina, ali je zajednička odgovornost svih njenih naroda i građana. U njoj niko ne bi smio biti proglašen strancem, niti bi bilo kome trebalo sugerisati da se odriče vlastite države.
Zato reakcija na ovakve izjave ne mora biti samo politički otpor, nego i podsjećanje na osnovne principe ustavnosti, jednakosti i međusobnog uvažavanja. Mir se ne gradi negiranjem drugog, nego priznanjem da različiti identiteti mogu postojati unutar jedne države bez prijetnje jedni drugima. Put naprijed vodi kroz poštovanje činjenica, a činjenica je da Bosna i Hercegovina postoji kao međunarodno priznata država, da u njoj žive konstitutivni narodi i građani i da nijedna politička retorika to ne može izbrisati. Upravo zato je važno reagovati na svaku poruku koja pokušava zamijeniti ustavnu stvarnost etničkim podjelama i historijskim revizionizmom.
