Tri djela koja čovjeku donose nagradu i nakon smrti
U islamskom učenju postoji snažna i duboko nadahnjujuća poruka da ljudski život ne završava potpuno odlaskom s ovog svijeta. Iako se smrt doživljava kao prekid dunjalučkog puta, Allahovom milošću određena djela nastavljaju donositi nagradu i nakon čovjekove smrti. Na to ukazuje poznati hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kojem Allahov Poslanik, alejhi selam, kaže: „Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje koje je ostavio iza sebe da se drugi koriste i dobro odgojeno dijete koje će se moliti za njega.“ Ovaj hadis bilježi مسلم, a njegova poruka zauzima posebno mjesto u islamskoj etici, porodičnim odnosima i razumijevanju trajne vrijednosti dobra.
Ove riječi Poslanika, alejhi selam, nisu samo kratko pravilo, već čitav sistem životnih vrijednosti. One podsjećaju da se čovjek ne mjeri samo onim što je stekao tokom života, nego i onim što je ostavio iza sebe kao trag dobra. Smrt prekida mogućnost novih djela, ali ne poništava sve posljedice onoga što je čovjek gradio dok je bio živ. Zato je ovaj hadis jedan od najvažnijih tekstova za svakoga ko razmišlja o budućnosti, o smislu ulaganja u korisna djela i o tome kako ostaviti trag koji neće nestati sa prolaznošću dunjaluka.
Ulema pojašnjava da se pod prekidom djela misli na to da čovjek više ne može sticati nagradu za djela koja je lično izvršavao nakon smrti. Međutim, Allah je iz Svoje milosti ostavio vrata kroz koja nagrada i dalje može pristizati. To su vakuf, korisno znanje i dove dobrog djeteta. Svaka od ove tri kategorije pokazuje da vjernik može planirati dobro koje će trajati duže od njegovog života i biti korisno i njemu i drugima.
Trajna sadaka kao ulaganje u trajno dobro
Prva navedena vrsta dobra jeste trajna sadaka, odnosno sadaka džarija, koja se u praksi najčešće povezuje s vakufom. Vakuf znači izdvajanje imetka ili imovinske koristi za opće dobro, tako da ona ostaje trajno dostupna ljudima. To može biti izgradnja mesdžida, škole, biblioteke, bunara, vodovoda, bolnice, doma za siročad, mosta, pa čak i finansiranje korisnih obrazovnih ili humanitarnih projekata. Suština je u tome da dobro ne bude jednokratno, nego da njegovo djelovanje traje i nakon smrti onoga ko ga je inicirao.
Ovaj oblik sadake posebno je važan zato što spaja ličnu pobožnost i društvenu korist. Vakuf nije samo čin milostinje, nego duhovna investicija u budućnost zajednice. Kroz historiju islama vakufi su bili osnova razvoja mnogih gradova, obrazovnih centara i javnih službi. Mnogi su upravo putem vakufa omogućili da generacije nakon njih imaju pristup znanju, vodi, liječenju i sigurnijem životu. Zato hadis jasno pokazuje da islam cijeni djelo koje ostavlja trag i koristi širokom krugu ljudi.
Značenje korisnog znanja koje ostaje iza čovjeka
Druga kategorija jeste znanje koje se prenosi drugima i od kojeg oni imaju koristi. To je znanje koje je u skladu s Kur’anom i sunnetom, koje vodi ka dobru, ispravnom vjerovanju i korisnom djelovanju. Nije svako znanje jednako vrijedno u ovom smislu; nagrada je posebno vezana za ono znanje koje pomaže ljudima da bolje razumiju vjeru, život, moral i obaveze prema Allahu i prema drugim ljudima.
U to spada podučavanje učenika, odgoj mlađih generacija, pisanje knjiga, bilješki, članaka i svih drugih korisnih sadržaja, kao i prevođenje djela koja približavaju ispravno znanje široj publici. Danas, kada su informacije dostupne u velikom obimu, još je važnije razlikovati površno znanje od onoga što zaista koristi. Korisno znanje je ono koje popravlja čovjeka i njegov odnos prema Allahu, ali i koje pomaže zajednici da bude moralno, obrazovno i duhovno snažnija.
Posebna ljepota ovog dijela hadisa jeste što podstiče na ulaganje u obrazovanje. Nije dovoljno samo nešto znati; istinska vrijednost nastaje kada čovjek prenese znanje drugima. Zato se u islamskoj tradiciji veliki značaj daje učiteljima, alimima, piscima i svakome ko svojim radom otvara put razumijevanju i prakticiranju dobra. Svaki put kada neko drugog poduči nečemu korisnom, u lancu te koristi može biti i osoba koja je to znanje prvi put širila.
Dobro dijete kao trajna dovska veza s roditeljima
Treća spomenuta skupina je dobro odgojeno dijete koje uči dovu za svoje roditelje. Ovo je izuzetno važna poruka za porodicu, jer pokazuje da roditeljska briga, odgoj i usmjeravanje djeteta imaju posljedice koje prelaze granice jedne generacije. Dijete koje je vjernik, koje poštuje svoje roditelje i koje ih se sjeća u dovi, postaje izvor nagrade za njih i nakon njihove smrti. To je jedna od najljepših nagrada za roditeljsku žrtvu.
Dobro dijete ne znači samo dijete koje verbalno spominje roditelje, nego dijete koje istinski živi vrijednosti vjere. Ono može učiti dove za njih, tražiti oprost od Allaha za njihove grijehe, udjeljivati sadaku u njihovo ime, obaviti hadž ili umru za njih ako za to postoje uvjeti, vratiti njihove dugove i činiti druga dobra djela s nijetom da nagrada dopre do njih. Na taj način veza između roditelja i djeteta ne prestaje smrću, nego poprima novu, duhovnu dimenziju.
Šta ovaj hadis uči vjernika danas
Poruke ovog hadisa su višestruke i veoma praktične. Prvo, on uči da čovjek treba razmišljati dugoročno, a ne samo kroz prizmu trenutnog uspjeha. Drugo, podstiče na ulaganje u projekte i djela koja nadživljavaju pojedinca. Treće, podsjeća da odnos prema znanju, porodici i zajednici ima trajne posljedice. U vremenu kada se često naglašavaju prolazne vrijednosti, ovaj hadis vraća fokus na ono što ostaje i nakon smrti.
Ulema je također isticala da postoji više načina da čovjek koristi umrloj osobi. Među njima su dove, sadaka, vraćanje dugova, izvršavanje oporuke i obavljanje hadža ako ga je osoba bila dužna obaviti, a nije uspjela za života. Također, među učenjacima postoji poznata rasprava o tome da li sevap učenja Kur’ana može biti poklonjen umrlom. Većina učenjaka to smatra dozvoljenim, uz uvjet da se učenje ne koristi kao izvor zarade. Najsigurniji i najljepši put jeste iskrena dova, skrušeno sjećanje i činjenje dobra u ime preminulog.
Posebno je važno naglasiti i hadis koji prenosi Ebu Usejd, r.a., u kojem je Poslanik, alejhi selam, odgovorio čovjeku koji je pitao može li učiniti dobro za svoje roditelje nakon njihove smrti. Odgovor je bio potvrdan, a spomenute su četiri stvari: dova za njih, izvršavanje njihove oporuke, lijep odnos prema njihovim prijateljima i održavanje rodbinskih veza koje su preko njih postojale. Ova predaja dodatno širi razumijevanje odnosa prema roditeljima i pokazuje da sinovska i kćerinska odgovornost ne prestaju njihovim odlaskom sa ovog svijeta.
Na kraju, ovaj hadis nas uči da insan može ostaviti iza sebe trag koji ne blijedi. Vakuf, korisno znanje i odgojeno dijete nisu samo tri kategorije sevapa, nego tri pravca kroz koja se gradi trajna duhovna vrijednost. Svako ko želi dobro sebi nakon smrti treba razmišljati o tome šta može učiniti danas: kome će pomoći, koga će podučiti, kakvu će porodicu odgojiti i kakav će trag ostaviti u zajednici. To je put koji pretvara prolazni život u trajno dobro, a dunjalučki trud u nagradu koja se nastavlja i nakon odlaska s ovog svijeta.
