Američki izbori kao politički preokret: kako se mijenja odnos prema Bliskom istoku
Iskusni novinar i diplomata Hajrudin Somun u svom osvrtu na ishode američkih izbora od 3. novembra nudi tumačenje koje daleko nadilazi uobičajenu priču o pobjedi demokrata nad republikancima. Prema njegovom viđenju, poraz politike predsjednika Donalda Trumpa nije samo izborni neuspjeh, nego i simbolički udarac američkom pristupu Bliskom istoku, posebno kada je riječ o podršci Izraelu, ratu u Gazi i širem preispitivanju američke vanjske politike. Važno je naglasiti da su to Somunove lične ocjene i interpretacije, a ne nedvosmisleno utvrđene činjenice, ali upravo zato njegov tekst otvara prostor za širu raspravu o promjenama koje se dešavaju u američkom političkom i društvenom prostoru.
Somun polazi od ideje da se izborni rezultat može opisati na više nivoa. Za dio američke javnosti to je, kako navodi, bio obični demokratski “plavi talas”, ali za mnoge druge bio je to znak da se u SAD-u vraćaju vrijednosti koje su u prethodnim godinama bile potisnute: poštivanje institucija, smireniji politički ton i veća osjetljivost za pitanja ljudskih prava. U tom kontekstu on posebno izdvaja atmosferu koja se stvorila oko pitanja rata u Gazi i američke podrške izraelskoj vladi, tvrdeći da su upravo ta pitanja snažno utjecala na mobilizaciju birača, naročito mlađih, progresivnih i manjinskih zajednica.
Jedna od centralnih tačaka Somunovog osvrta odnosi se na pojavu novih političkih figura koje mijenjaju sliku američkog Kongresa. Među njima izdvaja Abdula el-Sayeda, kojeg opisuje kao prvog muslimana koji ulazi u američki Senat i koji je, prema njegovim riječima, oštro osudio izraelske postupke u Gazi nazivajući ih genocidom. Somun prenosi i njegovu simboličnu poruku biračima: da je do jučer prevladavalo “Inša-Allah”, a danas “Elhamdu-lillah”, uz tvrdnju da za poskupljenje nafte u Americi nije kriv islam, nego politika Donalda Trumpa. Takve poruke, bez obzira na to kako ih ko doživljava, pokazuju da se u američkoj javnoj debati sve više čuju glasovi koji dolaze iz muslimanskih i arapsko-američkih zajednica i koji odbijaju staru logiku političke tišine.
Somun se osvrće i na izjave potpredsjednika J. D. Vancea, koji je, prema njegovom prikazu, poraz republikanaca objasnio riječima da je razlog neuspjeha bio rat s Iranom. U isto vrijeme, Trump je navodno pokušavao umanjiti odgovornost za taj konflikt, iako nije skrivao da bi ga, da je mogao, ponovo pokrenuo. Upravo tu Somun vidi širi politički paradoks: američki birači sve manje prihvataju logiku stalnih ratova, a sve više kažnjavaju one političare koji vanjskopolitičke avanture predstavljaju kao znak snage. U tom smislu, Trumpov pad nije samo pitanje njegovog karaktera ili stila vođenja kampanje, nego i znak da se ratni narativ više ne prodaje jednako lako kao ranije.
Da bi dodatno pojasnio svoju tezu, Somun povlači historijsku paralelu s Vijetnamom. Podsjeća da je prije pola stoljeća, kao televizijski izvještač, pratio mirovne pregovore u Parizu 1973. godine, a zatim i povlačenje američkih trupa te konačni pad Sajgona. U toj analogiji on vidi obrazac u kojem američko društvo, kada postane svjesno cijene rata u ljudskim životima, novcu i međunarodnom ugledu, počinje mijenjati stav prema vlastitim liderima. Iako i sam priznaje da je teško mehanički upoređivati Vijetnam i današnji Bliski istok, Somun smatra da je zajednički element očigledan: kada javnost zaključi da je rat besmislen ili nepravedan, politički lideri koji ga podržavaju ostaju bez oslonca.
Posebno važan dio njegovog teksta odnosi se na muslimanske i arapsko-američke kandidate koji su, prema njegovom mišljenju, obilježili ove izbore. Somun navodi da je u Kongres ušlo više muslimanki i muslimana nego ikada ranije, i to među ljudima koji se na različite načine protive Trumpovoj podršci Izraelu i slanju američkog oružja toj zemlji. Među njima spominje Rashidu Tlaib, koja je osvojila novi mandat uprkos kampanjama pritiska i pokušajima političkog ponižavanja. Njezine poruke biračima, kako navodi Somun, bile su usmjerene na dostojanstvo i borbu za bolje društvo, a ne na puku identitetsku politiku. U istu grupu ubraja i druge istaknute ličnosti, poput Adama Hamzawyja, bivšeg vojnog ljekara koji je radio kao volonter u Gazi, zatim Ilhan Omar, Darialize Avile Chevalier i Aber Kawas, aktivistice čija porodica ima duboko palestinsko iskustvo progona i raseljavanja.
Ono što Somuna posebno intrigira jeste širi pomak u američkom društvu: činjenica da se sve više kandidata ne boji javno kritizirati izraelsku politiku prema Palestincima, pa čak i kad dolaze iz jevrejskih zajednica. On tvrdi da su u tri važna distrikta, u New Yorku, Illinoisu i Michiganu, prvi put pobijedili jevrejski kandidati koji se distanciraju od politike izraelske vlade. To, prema njegovom mišljenju, predstavlja ozbiljan politički znak, jer ruši predstavu da su svi jevrejski glasači i kandidati nužno vezani za zvanični izraelski narativ. Somun navodi i primjer progresivnog jevrejskog političara Brada Landera, koji je otvoreno kritikovao ponašanje izraelske vojske prema Palestincima, što, prema autoru, dodatno pokazuje da unutar američkog jevrejstva postoji snažna i sve vidljivija unutrašnja raznolikost.
U tom kontekstu Somun spominje i reakcije iz Izraela. Prema njegovom opisu, opozicioni političari u toj zemlji pobjedu demokrata koriste kao novu priliku da ospore premijera Netanyahua, dok pristalice vladajuće politike uglavnom šute ili se povlače u defanzivu. Posebno naglašava strahove da bi eventualna promjena u Washingtonu mogla ugroziti finansijsku i vojnu podršku Izraelu, uključujući i ogromnu godišnju američku pomoć koja se često spominje u političkim debatama. Iako ta brojka u njegovom tekstu ostaje autorova tvrdnja koju je teško nezavisno provjeriti, poruka je jasna: izraelska politika više ne može računati na bezuslovnu podršku kakvu je nekada imala.
Somunov završni zaključak ide još dalje i sugerira da bi se izborni rezultat mogao čitati kao pobjeda antisionističkih i pro-palestinskih stavova nad Trumpovom politikom na Bliskom istoku, ali i kao udar na šire proizraelsko poimanje američke politike. On smatra da su uzdrmani i neki od temelja na kojima se tradicionalno gradilo razumijevanje antisemitizma, jer sve više američkih Jevreja ne prihvata da se njihovo identitetsko pitanje automatski poistovjećuje s državnom politikom Izraela. Istovremeno, sve je više Amerikanaca koji podršku Palestincima ne doživljavaju kao izraz mržnje prema Jevrejima, nego kao moralni i politički stav u korist ljudskih prava.
Takvo čitanje izbora, bez obzira na to slaže li se neko s njim ili ne, pokazuje koliko je američka politička scena postala složenija i ideološki raznolikija. U njoj se više ne sukobljavaju samo stranke i kandidati, nego i različita shvatanja pravde, identiteta, rata, religije i međunarodne odgovornosti. Upravo zbog toga Somunov osvrt nije samo komentar jednih izbora, nego i pokušaj da se objasni zašto je američko društvo ušlo u fazu dubokog preispitivanja vlastite uloge u svijetu, posebno na prostoru Bliskog istoka, gdje posljedice američkih odluka ostaju vidljive mnogo duže od jednog izbornog ciklusa.
