Šoškić poručio da Srbija mora graditi novu regionalnu politiku: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i ostale susjedne zemlje u fokusu buduće vlasti
Dejan Šoškić, jedan od prepoznatljivih ljudi koji se vezuju za Studentsku listu i bivši guverner Narodne banke Srbije, u novom političkom istupu naglasio je da bi buduća vlast u Beogradu trebala napustiti stare obrasce ponašanja i okrenuti se stabilnijim odnosima sa susjedima. U razgovoru za hrvatski Media servis, Šoškić je poručio da Srbija ne može napredovati izolirano, niti kroz stalna regionalna nadmudrivanja, nego kroz saradnju, smirivanje tenzija i jačanje međusobnog povjerenja.
Posebno je izdvojio Bosnu i Hercegovinu, kojoj je uputio prijateljsku poruku, nazivajući je bratskom zemljom. Takva formulacija nije bila tek protokolarna, već je predstavljala jasnu političku poruku da odnosi Beograda i Sarajeva, kao i šira regionalna saradnja, moraju biti jedan od prioriteta svake odgovorne vlade. Šoškić je naglasio da poziv na bolje odnose nije upućen samo Hrvatskoj, nego i drugim državama u okruženju, uključujući Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Sloveniju.
Regionalna saradnja kao politički test za novu vladu
Govoreći o budućnosti Srbije, Šoškić je stavio akcenat na ideju da nijedna vlada ne može biti uspješna ako ne vodi računa o širem regionalnom kontekstu. Balkan je, kako je poručio, prostor u kojem su ekonomske, političke i bezbjednosne teme duboko isprepletene, pa svako ignorisanje susjednih država dugoročno stvara štetu i domaćoj ekonomiji i međunarodnom kredibilitetu zemlje. U tom smislu, njegova poruka nije bila samo diplomatska, nego i praktična: stabilniji odnosi otvaraju vrata investicijama, lakšoj trgovini, većoj mobilnosti ljudi i lakšem rješavanju otvorenih pitanja.
Šoškić je ocijenio da bi nova vlada u Beogradu trebala biti konstruktivan partner u svim procesima koji doprinose smirivanju tenzija. Prema njegovom mišljenju, region predugo nosi teret političkih sukoba, nepovjerenja i retorike koja često podsjeća na devedesete godine, a upravo je to ono što mora biti prevaziđeno ako se želi stvarni napredak. Takav stav pokazuje da on regionalnu politiku ne posmatra samo kroz simboliku, već kroz konkretne posljedice koje stare podjele ostavljaju na svakodnevni život građana.
Odnos Srbije i Hrvatske: potreba za izlaskom iz starih narativa
Posebnu pažnju Šoškić je posvetio odnosima Srbije i Hrvatske, navodeći da bliskost dva naroda treba biti osnova za izgradnju kvalitetnijih dobrosusjedskih odnosa. U svojoj ocjeni podsjetio je da narodi koji dijele toliko istorijskih, kulturnih i porodičnih veza ne bi smjeli ostati zarobljeni u stalnim političkim napetostima. Zato smatra da je potrebno napustiti retoriku koja podsjeća na ratne devedesete, jer takav diskurs, prema njegovom mišljenju, ne vodi ni pomirenju ni razvoju.
U tom kontekstu osvrnuo se i na raniju izjavu hrvatskog predsjednika o povezanosti srpskog i hrvatskog naroda, sugerišući da takve poruke mogu poslužiti kao osnova za smireniji dijalog. Istakao je da bi bilo potpuno nerazumno da dvije države, s obzirom na sve što ih povezuje, nemaju normalne i funkcionalne odnose. Dobrosusjedska saradnja, po njegovim riječima, ne znači odricanje od nacionalnih interesa, nego pronalaženje modela u kojem se sporovi rješavaju razgovorom, a ne podizanjem tenzija.
Šoškić je dodatno poručio da očekuje od buduće vlade Srbije da bude otvorena za sve inicijative koje doprinose regionalnoj stabilnosti. Takav stav odražava širu ideju da se Balkanu više ne trebaju politike koje proizvode nove podjele, nego one koje stvaraju prostor za saradnju, povjerenje i ekonomsku povezanost. U praksi, to bi značilo više susreta državnih delegacija, manje tenzija u javnom diskursu i jačanje odnosa u oblastima poput energetike, saobraćaja, trgovine i obrazovanja.
Evropski put Srbije i pitanje referenduma
Osim regionalnih odnosa, Šoškić je govorio i o evropskom putu Srbije. Kao profesor ekonomije i čovjek sa iskustvom u vođenju monetarne politike, istakao je da podržava evropske integracije, ali da je za takav korak potrebna i jasna volja građana. Njegov stav je da bi konačnu odluku o pristupanju Evropskoj uniji, kada se ispune svi neophodni uslovi, trebalo donijeti na referendumu. Time je naglasio da članstvo u EU ne smije biti samo tehničko pitanje među političkim elitama, već demokratska odluka cijelog društva.
Prema njegovom mišljenju, evropske integracije imaju smisla samo ako su praćene konkretnim signalima iz Brisela da je Srbija zaista dobrodošla. Drugim riječima, nije dovoljno da država formalno ispunjava određene kriterije; potrebno je i da evropske institucije pokažu iskrenu spremnost da zemlju prime u svoje redove. Jasna perspektiva članstva važna je ne samo zbog politike, nego i zbog ekonomije, jer građani i privreda žele predvidivost, stabilnost i dugoročni okvir za razvoj.
Ovakav pristup evropskom pitanju odražava i širi osjećaj opreza u regionu, gdje mnoge zemlje već godinama prolaze kroz složene procese približavanja Uniji. Šoškićev naglasak na referendumu pokazuje uvjerenje da bi svaka odluka te vrste morala imati široku društvenu legitimnost. Time bi se, kako smatra, izbjeglo da evropski put bude doživljen kao nametnuta politička opcija, a ne kao zajednički nacionalni izbor.
Kosovo kao najosjetljivije pitanje u srpskoj politici
Najosjetljiviji dio njegovog nastupa odnosio se na pitanje Kosova. Šoškić je ponovio stav da tu teritoriju smatra dijelom Srbije i pozvao se na Ustav svoje zemlje, kao i na određene međunarodne dokumente koje tumači kao potvrdu teritorijalnog suvereniteta Srbije. Prema njegovom viđenju, Kosovo je sastavni dio Republike Srbije, a ta tema ostaje jedan od najtežih političkih i pravnih sporova u savremenoj srpskoj politici.
Podsjetio je i na činjenicu da je Kosovo 2008. godine proglasilo nezavisnost, što je dodatno zakomplikovalo odnose u regionu i izazvalo duboke podjele među državama, ali i unutar međunarodne zajednice. Oko ovog pitanja i dalje postoje suprotstavljeni stavovi, a upravo zato ono predstavlja jedno od centralnih pitanja svakog razgovora o budućnosti Balkana. Za Srbiju, Kosovo nije samo teritorijalno pitanje, nego i simbol državnog identiteta, dok za druge aktere predstavlja političku realnost koju treba rješavati kroz dijalog.
Šoškićev nastup pokazuje da se u srpskom javnom prostoru i dalje prepliću različite vizije budućnosti: jedna koja insistira na čvrstim nacionalnim pozicijama i druga koja zagovara otvoreniji, pragmatičniji odnos prema susjedima i evropskim integracijama. U tom smislu, njegove poruke o saradnji s Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskoj i drugim državama regiona nose dodatnu težinu, jer dolaze od osobe koja ima iskustvo u ekonomiji, institucijama i javnom životu. Upravo zbog toga, njegov apel za smirivanje retorike i okretanje praktičnoj saradnji mogao bi biti važan indikator pravca u kojem bi nova politička garnitura u Beogradu mogla ići.
Na kraju, njegova poruka može se sažeti kroz jednu političku ideju: bez stabilnih odnosa sa susjedima nema trajne stabilnosti ni za samu Srbiju. U regionu koji je i dalje osjetljiv na svaku oštru riječ i svaki nepromišljen potez, ovakvi tonovi mogu djelovati kao pokušaj vraćanja politike na teren racionalnog dijaloga. Ostaje da se vidi hoće li buduća vlast u Beogradu zaista slijediti takav kurs ili će, kao i mnogo puta ranije, prevladati stari obrasci i kratkoročni politički interesi.
