Ilija Srdanović: Studentski pokret mora ostati vjeran građanima, a ne interesima moći
Ilija Srdanović, novosadski kardiolog i prvo ime na Studentskoj listi, u javnim istupima sve češće zauzima mjesto političkog aktera koji pokušava spojiti stručnost, građanski otpor i odgovornost prema biračima. U intervjuu za Novosti govorio je o atmosferi nakon izbora, o mogućim potezima vlasti i o tome zašto vjeruje da je promjena u Srbiji ne samo moguća nego i nezaustavljiva.
Njegove poruke bile su usmjerene i prema unutrašnjem političkom poretku, ali i prema regionalnim odnosima, posebno prema Hrvatskoj, s kojom, kako kaže, želi graditi stabilnije i zrelije veze.
Prema Srdanoviću, on i ljudi okupljeni oko Studentske liste bili su potpuno svjesni da bi nakon izbornih rezultata moglo uslijediti sve ono što se u autoritarnim sistemima često pojavljuje kao prvi odgovor na gubitak moći: nasilje, pritisak i pokušaj diskreditacije izbornog ishoda. On tvrdi da se sa takvim obrascima ponašanja suočavaju svi lideri koji ne prihvataju da vlast nije trajna i da se politička snaga mora dokazivati na slobodnim izborima.
U njegovoj interpretaciji, izborni rezultat nije samo politička brojka nego i jasna poruka građana da više ne žele dosadašnji način vladanja.
Srdanović je posebno naglasio da se, po njegovom mišljenju, Aleksandar Vučić ne može pomiriti s činjenicom da je vlast smjenjiva kategorija. U tom kontekstu govori o političkom poretku u kojem pojedinac, bez obzira na dugotrajnu dominaciju, ne može trajno prisvajati institucije, medije i javni prostor. On smatra da je Srbija ušla u fazu u kojoj građani sve glasnije odbacuju politiku zasnovanu na strahu, propagandi i kontroli javnog mnijenja.
Posebno je upozorio da je izborni proces protekao u okolnostima koje naziva gotovo potpunim medijskim mrakom, što dodatno pojačava težinu postignutog rezultata.
U njegovoj retorici jasno je prisutna želja da se javnosti predstavi slika pokreta koji nije samo protestni, nego i organizovan, programatski i spreman da preuzme odgovornost. Srdanović objašnjava da će, u skladu sa zakonom, mandati pripasti poslanicima, a ne pokretu kao takvom, te da će oni donositi odluke samostalno i u skladu sa svojom savješću.
Time želi naglasiti da Studentska lista nije projekat jedne centralizovane figure, nego politička platforma u kojoj su pojedinci dužni da djeluju odgovorno prema javnom interesu. Takav pristup, prema njegovim riječima, treba da spriječi pretvaranje pobjede u novu vrstu zatvorenog partijskog sistema.
Govoreći o budućem radu moguće vlade, Srdanović je istakao da bi svaki ministar, premijer i drugi nosilac funkcije morao biti transparentan prema građanima i istovremeno potpuno otvoren prema studentskoj organizaciji koja je, kako kaže, bila inspiracija i politička osnova cijelog pokreta. Na taj način pokušava da uspostavi model odgovornosti u kojem institucije nisu odvojene od društva, već mu neprestano polažu račune.
To je, prema njegovom viđenju, važna razlika u odnosu na dosadašnji način vođenja države, gdje se često sticao utisak da vlast djeluje kao zatvoren krug u kojem se odluke donose iza kulisa.
Srdanović također šalje poruku da se uspjeh Studentske liste ne smije posmatrati kao slučajnost. Naprotiv, on tvrdi da je riječ o političkom i društvenom trenutku u kojem je postalo vidljivo koliko može biti snažan jedinstven i dobro organizovan građanski pokret. Po njegovim riječima, i prije izbora mnogi su sumnjali da takav pokret može da se nosi s protivnikom koji raspolaže državnim resursima, ogromnom medijskom prednošću i dugogodišnjim institucionalnim uticajem.
Međutim, kako kaže, upravo je izborni rezultat pokazao da se upornost, jasna poruka i široka društvena mobilizacija mogu pretvoriti u političku snagu.
Važan dio njegovih istupa odnosi se i na regionalne odnose, posebno na odnos Srbije i Hrvatske. Srdanović smatra da bi nova politička klima morala donijeti više međusobnog poštovanja, manje manipulacije nacionalnim identitetima i više prostora za normalnu saradnju. U tom smislu, naglašava da su prethodni režimi, i Miloševićev i Vučićev, često koristili srpsku zajednicu u regionu kao sredstvo za unutrašnje političke ciljeve.
Po njegovom viđenju, takva politika nije štitila narod, nego ga je izlagala konfliktima, podjelama i dugoročnim posljedicama koje su osjetile i Srbija i susjedne države.
Posebno je zanimljivo što Srdanović sebe opisuje kao čovjeka koji, iako ponosno pripada svojoj nacionalnoj zajednici, političke i ljudske odnose gradi na univerzalnim principima. On ističe da su za njega svi ljudi jednaki, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili političku pripadnost. Kao ljekar i humanista, tvrdi da je navikao gledati čovjeka prije svega kroz njegovu potrebu za pomoći, dostojanstvom i sigurnošću.
Upravo iz takvog stava izvodi zaključak da bi odnosi između Srbije i Hrvatske trebali biti zasnovani na suverenitetu, integritetu, uzajamnom uvažavanju i zaštiti prava obje nacionalne zajednice.
On je u tom kontekstu podsjetio i na vlastito profesionalno iskustvo, navodeći zajedničke projekte s kolegama iz Hrvatske, uključujući saradnju s Memorijalnom bolnicom u Vukovaru. Taj primjer koristi kao dokaz da praktična saradnja može biti jača od političkih tenzija, posebno kada se radi o zdravstvenim, humanitarnim i stručnim projektima koji direktno koriste građanima.
U njegovoj interpretaciji, upravo takva saradnja gradi povjerenje između društava mnogo uspješnije nego deklarativne političke poruke koje se brzo potroše u dnevnoj politici.
Srdanovićeve izjave otvaraju i šire pitanje budućeg kursa Srbije: da li će zemlja ostati zarobljena u političkoj logici permanentne polarizacije ili će krenuti putem institucionalne stabilizacije, transparentnosti i regionalnog približavanja. Njegov nastup pokazuje da Studentska lista želi biti više od izbornog projekta; želi postati platforma koja insistira na odgovornosti, pravdi i obnovi povjerenja u politiku.
U tom smislu, on se predstavlja ne samo kao ljekar koji ulazi u javni prostor, nego kao politički akter koji želi promijeniti način na koji se u Srbiji shvata vlast, ali i odnos prema susjedima i vlastitim građanima.
U konačnici, poruke koje šalje Ilija Srdanović mogu se čitati kao pokušaj da se politička pobjeda pretvori u ozbiljan društveni projekat. On insistira na tome da rezultat izbora mora biti poštovan, da mandati pripadaju izabranima, a da vlast mora služiti javnosti, a ne obrnuto.
Istovremeno, njegova retorika ukazuje na potrebu da se u Srbiji konačno prekine sa praksom u kojoj su mediji, institucije i nacionalna pitanja sredstvo za očuvanje moći pojedinaca. Upravo zato njegove izjave odjekuju i kao politička poruka i kao apel za novu vrstu odgovornosti u javnom životu.
