Pale, sjećanje i politika: zašto povratak na ratnu retoriku i dalje opterećuje Bosnu i Hercegovinu
Na Palama je ponovo obilježena godišnjica osnivanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, događaja koji u političkom i historijskom smislu i dalje izaziva snažne reakcije širom zemlje. Takva obilježavanja sama po sebi nisu neobična: svaka zajednica ima pravo da se prisjeća važnih datuma iz svoje prošlosti, da govori o svojim političkim počecima i da ih uklopi u vlastiti narativ.
Međutim, problem nastaje onda kada se sjećanje ne koristi za razumijevanje historije, nego za ponovno otvaranje rana i političko oživljavanje ljudi čija su imena trajno vezana za najteže zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Prema izvještajima s obilježavanja, Milorad Dodik je posebno naglasio Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića, predstavljajući ih kao važna imena srpske političke historije. Upravo tu nastaje najveća prijeporna tačka: riječ je o osobama koje nisu samo dio prošlih političkih procesa, nego i ljudi za koje su međunarodni sudovi utvrdili krivičnu odgovornost za najteže zločine.
Kada se takva imena izgovaraju bez jasne distance prema presudama, javnost to ne može posmatrati tek kao političku poruku. To je istovremeno poruka o tome kako današnji lideri vide prošlost, žrtve i odgovornost.
Pravosnažne presude nisu predmet političkog ukusa, nego činjenica pravnog poretka. Radovan Karadžić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Ratko Mladić također izdržava doživotnu kaznu zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina. Momčilo Krajišnik je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.
Ove činjenice ne nestaju zato što ih neko politički osporava niti se mogu relativizirati rečenicom da su “nepravedne”. U savremenom društvu koje teži vladavini prava, presude međunarodnih sudova moraju ostati polazna tačka svakog ozbiljnog razgovora o ratu i njegovim posljedicama.
Ipak, važno je naglasiti i drugu stranu priče: sudska odgovornost pojedinaca ne može se poistovjetiti s kolektivnom krivicom jednog naroda. To je posebno bitno u Bosni i Hercegovini, gdje se politički govor često pretvara u opasno pojednostavljivanje. Karadžić, Mladić i Krajišnik odgovaraju za svoja djela kao konkretne osobe, a ne kao predstavnici svakog Srbina. Isto tako, patnje žrtava ne smiju se instrumentalizirati za napad na čitave zajednice.
Ozbiljna javna rasprava mora imati sposobnost da istovremeno čuva individualnu odgovornost i odbacuje kolektivnu stigmatizaciju.
Šta znači poruka da “nemamo ništa zajedničko”?
U istom nastupu, prema dostupnim navodima, Dodik je poručio da Srbi i Bošnjaci više nemaju ništa zajedničko. Takva tvrdnja zvuči dramatično, ali kada se prevede na stvarni život, postaje jasno koliko je problematična i politički opasna. Ljudi u Bosni i Hercegovini dijele mnogo više od institucija koje ih često razdvajaju. Dijele radna mjesta, škole, bolnice, komunalne probleme, tržište, migracije, inflaciju, kao i svakodnevnu borbu za dostojanstven život.
Zajednički život u jednoj državi ne znači da svi moraju misliti isto, nego da moraju pronaći način da funkcionišu uprkos razlikama.
Upravo zato ovakve izjave ne treba čitati samo kao retoriku upućenu političkim protivnicima. One imaju širi efekat: produbljuju nepovjerenje, hrane strah i stvaraju utisak da je saradnja među narodima nešto neprirodno ili nemoguće. A to je opasno, jer Bosna i Hercegovina ne može funkcionisati kao prostor trajne izolacije između zajednica. Njene institucije, privreda i lokalne zajednice povezane su više nego što politički govori ponekad žele priznati.
Kada političari tvrde da “ništa nije zajedničko”, oni zapravo negiraju društvenu stvarnost u kojoj građani svakodnevno sarađuju, žive i rješavaju iste probleme.
Istovremeno, ne treba ignorisati činjenicu da u Bosni i Hercegovini postoje duboke političke razlike. Postoje različita tumačenja ustava, podjele oko nadležnosti, sporovi oko budućnosti države i suprotstavljeni pogledi na karakter rata. Međutim, demokratsko društvo ne rješava takve nesuglasice izjavama koje zatvaraju vrata dijalogu. Naprotiv, složena pitanja zahtijevaju institucionalni razgovor, pravna rješenja i spremnost na kompromis.
Retorika koja zajednice prikazuje kao trajno nespojive može kratkoročno mobilizirati političku bazu, ali dugoročno slabi mogućnost dogovora.
Zašto su riječi političkih lidera toliko važne?
Govori političkih lidera u Bosni i Hercegovini imaju posebnu težinu, jer nisu samo dio dnevne politike. Oni oblikuju javnu atmosferu, utiču na međunacionalne odnose i često određuju ton kojim mediji, institucije i građani kasnije raspravljaju o osjetljivim temama. Kada političar bira riječi koje veličaju osuđene ratne lidere, on ne šalje poruku samo simpatizerima vlastite politike.
On šalje signal porodicama žrtava, povratnicima, mladima koji uče historiju i svima onima koji pokušavaju vjerovati da je mirna budućnost moguća.
Zbog toga je razlika između legitimnog političkog predstavljanja i retorike koja raspiruje podjele od presudnog značaja. Svaka politička zajednica ima pravo da njeguje svoj identitet, tradiciju i kulturno pamćenje. Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali građani imaju pravo da se osjećaju zaštićeno u svojim kolektivnim pravima.
Ali to pravo ne uključuje slanje poruke da su drugi narod ili druga zajednica trajno prepreka, prijetnja ili nešto s čim je svaka saradnja unaprijed besmislena. Takav pristup ne gradi političku snagu; on samo učvršćuje blokade.
Posebno osjetljivo pitanje ostaje odnos prema ratnoj prošlosti. Historija se može tumačiti iz više uglova, i legitimno je da postoje različiti pogledi na raspad Jugoslavije, početak sukoba i ulogu institucija tog vremena. Ali postoje granice iza kojih ne smije ići nijedno ozbiljno društvo. Kada su međunarodni sudovi utvrdili odgovornost za genocid i druge teške zločine, onda ti nalazi nisu stvar političke preferencije nego pravnog i moralnog naslijeđa.
Zbog toga javno veličanje osuđenih osoba izaziva toliko snažne reakcije: ono djeluje kao pokušaj da se presude potisnu iz javnog pamćenja, iako one i dalje postoje.
Ekonomija, svakodnevica i budućnost koju građani očekuju
U zemlji u kojoj ljudi svakodnevno odlaze iz siromašnijih sredina, gdje su plate niske, zdravstveni sistem opterećen, a obrazovanje često nedovoljno prilagođeno savremenim izazovima, pitanje političke odgovornosti dobija još veću težinu. Građani od svojih lidera ne očekuju samo ideološke poruke i podsjećanje na ratne podjele.
Oni očekuju rješavanje konkretnih problema: koliko će koštati život, kako će njihova djeca dobiti kvalitetno obrazovanje, hoće li imati posao, hoće li im institucije biti efikasne i pravedne. Kada politički diskurs ostane zarobljen u prošlosti, te teme potiskuju se u drugi plan.
Zato je važno postaviti jednostavno, ali ključno pitanje: da li ovakve poruke pomažu društvu da ide naprijed? Ako govor produbljuje strah i udaljava zajednice jedne od drugih, onda on ne doprinosi stabilnosti. Ako slabi povjerenje u institucije i politički dijalog, onda otežava i ekonomski razvoj, i reforme, i evropski put zemlje.
Bosna i Hercegovina neće riješiti svoje probleme tako što će se stalno vraćati na najteže trenutke prošlosti bez spremnosti da ih imenuje onako kako ih je utvrdio sudski sistem. Budućnost se ne gradi poricanjem, nego odgovornošću.
Obilježavanje istorijskih godišnjica može biti legitimno, ali način obilježavanja pokazuje političku zrelost. Ako se prošlost koristi za njegovanje sjećanja, obrazovanje i razumijevanje, ona može imati društvenu vrijednost. Ako se koristi za rehabilitaciju osuđenih ratnih rukovodilaca i dodatno antagoniziranje naroda, tada postaje prepreka pomirenju. Bosni i Hercegovini nisu potrebni novi zidovi među ljudima. Potrebni su joj govori koji priznaju činjenice, poštuju žrtve i otvaraju prostor za normalan zajednički život.
Na kraju, ostaje jasno da pravosnažne presude nisu stvar prošlosti koja se može izbrisati jednim govorom. One ostaju dio pravnog i historijskog pamćenja zemlje, bez obzira na to kako ih pojedini političari interpretiraju. A politička odgovornost današnjih lidera ne mjeri se samo snagom njihovih nacionalnih poruka, nego i sposobnošću da pokažu poštovanje prema činjenicama, prema žrtvama i prema budućnosti građana kojima su obećali bolji život.
Upravo tu se nalazi istinski test zrelosti političke scene u Bosni i Hercegovini.
