Pregovori o novom Vijeću ministara BiH: ključni resori već predmet političkog nadmetanja
Formiranje novog saziva Vijeća ministara Bosne i Hercegovine još uvijek nije formalno započelo, ali politička scena u Sarajevu već je u punom pokretu. Iako institucije još čekaju zvanične poteze, iza kulisa se intenzivno vodi razgovor o tome ko će dobiti najvažnije državne resore, a prema nezvaničnim informacijama, HDZ BiH i SNSD već su definisali dio svojih zahtjeva.
U centru pažnje nalaze se posebno Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Ministarstvo finansija i trezora BiH, ali i još nekoliko pozicija koje mogu imati veliki utjecaj na vođenje državne politike.
Prema dosadašnjim političkim matematikama i nepisanim pravilima koja se godinama primjenjuju u raspodjeli vlasti, funkcija predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH trebala bi pripasti kadru bošnjačke nacionalnosti. Takva kombinacija bi, po već ustaljenoj praksi, otvorila prostor da određeni važni resori pripadnu predstavnicima druga dva konstitutivna naroda.
Upravo tu nastaje prostor za pregovore, jer se svaka stranka trudi osigurati resore koji joj daju veći politički domet, utjecaj na institucije i mogućnost da oblikuje ključne državne politike.
Jedna od najčešće spominjanih informacija odnosi se na tvrdnju da HDZ BiH planira insistirati na Ministarstvu vanjskih poslova BiH. Takav zahtjev nije iznenađenje, jer je riječ o resoru koji ima posebnu težinu i u unutrašnjem i u vanjskopolitičkom smislu. Iako je Predsjedništvo BiH ustavno nadležno za vođenje vanjske politike, Ministarstvo vanjskih poslova ima važnu operativnu ulogu u sprovođenju tih odluka, u komunikaciji s ambasadama, međunarodnim organizacijama i diplomatskim predstavništvima.
Zbog toga bi kontrola nad tim ministarstvom za HDZ značila dodatno jačanje političke pozicije u oblasti koja je dugo bila centralna u odnose Bosne i Hercegovine sa svijetom.
Prema pisanju pojedinih medija, među kojima se spominju i Nezavisne novine, HDZ BiH je odmah nakon izbora zauzeo stav da bi upravo ovaj resor trebalo da bude jedan od njegovih glavnih prioriteta. Taj interes se obrazlaže i historijskim argumentom: od prvog saziva Vijeća ministara BiH 1997. godine, hrvatski kadrovi su ovaj resor vodili samo jednom, i to u periodu kada je funkciju ministra vanjskih poslova obavljao Jadranko Prlić, od januara 1997.
do oktobra 2000. godine. U političkom smislu, ovakav argument se koristi kako bi se opravdala potreba za “ravnotežom” i “pravednijom raspodjelom” funkcija, iako u praksi raspodjela vlasti u BiH gotovo nikada nije bila samo stvar principa, već prije svega rezultat složenih pregovora i međustranačkog trgovanja.
U isto vrijeme, nezvanične informacije ukazuju da bi SNSD mogao tražiti Ministarstvo finansija i trezora BiH, kao i Ministarstvo komunikacija i prometa BiH. Ta kombinacija ne bi bila slučajna, jer finansijski resor omogućava značajan utjecaj na budžet, fiskalne politike i državne prioritete, dok resor prometa i komunikacija ima značaj u oblastima infrastrukture, telekomunikacija i državnih projekata.
Ukoliko bi SNSD dobio i dodatni, treći resor manjeg političkog značaja, time bi dodatno ojačao svoj položaj u izvršnoj vlasti i osigurao širu pregovaračku polugu za buduće odluke.
U ovakvim raspodjelama često se polazi od nepisanog pravila da predsjedavajući Vijeća ministara i ministar vanjskih poslova ne dolaze iz istog konstitutivnog naroda. Ta praksa nije apsolutna, ali je godinama bila dominantna. Izuzetak je zabilježen u periodu od jula 2001. do marta 2002. godine, kada je Zlatko Lagumdžija istovremeno obavljao obje funkcije, nakon ostavke Božidara Matića na mjestu predsjedavajućeg.
Takvi presedani pokazuju da politička pravila u Bosni i Hercegovini nisu uklesana u kamen, ali i da svako odstupanje od dosadašnje prakse izaziva novu rundu pregovora, tumačenja i političkih pritisaka.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da u raspodjeli moći važnu ulogu igraju i zamjeničke ministarske pozicije. Vijeće ministara BiH ima devet ministarstava, ali zamjenici ministara često su jednako važni u svakodnevnom funkcionisanju sistema. Njihov broj je deset, a posebnost Ministarstva odbrane BiH dodatno komplikuje odnose, jer ono ima dva zamjenika: jednog za politiku i planove, te drugog za upravljanje resursima.
Uz to, ministar odbrane i oba zamjenika moraju biti iz različitih konstitutivnih naroda, što ovu instituciju čini jednom od najosjetljivijih u raspodjeli državnih pozicija.
Prema dostupnim informacijama, ukoliko Ministarstvo vanjskih poslova pripadne hrvatskim kadrovima, vrlo je vjerovatno da bi Ministarstvo finansija i trezora bilo ponuđeno predstavnicima srpskog naroda. Ako bi, međutim, bošnjački kadar preuzeo predsjedavanje Vijećem ministara, tada bi i pozicija ministra vanjskih poslova mogla pripasti srpskim predstavnicima.
Takve kombinacije pokazuju da se politički dogovor ne zasniva samo na trenutnoj snazi stranaka, nego i na osjetljivom balansiranju između etničkih kvota, partijskih interesa i međusobnih ustupaka koji su neizbježni u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine.
Iako se već sada mogu čuti različite spekulacije o tome ko će dobiti koje ministarstvo, nema još konkretnih dogovora o raspodjeli resora niti o imenu budućeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Razgovori o koalicijama su praktično počeli, ali za sada ostaju u fazi političkih sondiranja, testiranja pozicija i procjene spremnosti partnera na kompromis.
U bosanskohercegovačkoj politici često se pokazuje da je put od nezvanične informacije do zvaničnog imenovanja dug, neizvjestan i pun taktičkih zaokreta.
Zakonski okvir predviđa da predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH imenuje Predsjedništvo BiH, a da potom to imenovanje mora potvrditi Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Prema Zakonu o Vijeću ministara BiH, odluka o imenovanju treba biti donesena najkasnije 15 dana nakon održavanja konstitutivne sjednice Predstavničkog doma, a predsjedavajući stupa na dužnost tek kada dobije odobrenje parlamentarne većine.
Međutim, iskustvo iz ranijih saziva pokazuje da se ti rokovi često prekoračuju, što dodatno produžava period političke neizvjesnosti i ostavlja prostor za nastavak zakulisnih dogovora.
U konačnici, pitanje raspodjele ministarstava nije samo tehničko ili administrativno. Ono predstavlja ogledalo političke moći, međustranačkih odnosa i duboko ukorijenjenih etničko-političkih principa po kojima funkcioniše država. Zato svaki novi saziv Vijeća ministara BiH postaje test sposobnosti stranaka da pronađu ravnotežu između ustavnih pravila, izbornih rezultata i vlastitih ambicija.
Dok se ne postigne dogovor, sve opcije ostaju otvorene, a javnost s posebnom pažnjom prati ko će na kraju preuzeti najvažnije poluge izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini.
