Slike su vlastite simbolične ilustracije izrađene pomoću umjetne inteligencije.
Poslije smrti voljene osobe život se često dijeli na vrijeme prije i poslije jednog poziva, jednog susreta ili jedne posljednje rečenice. Kuća ostane ista, ali odsustvo postane prisutno u svakom njenom kutku. Vjerska utjeha tada ne treba biti zahtjev da čovjek odmah prestane tugovati. Ona može biti oslonac da bol nosi bez stida i da, uz sjećanje na umrloga, polako pronađe snagu za svoje preostale dane.
Suza ne znači da nemaš sabura
U vjerodostojnoj predaji koju bilježi Buhari, pod brojem 1303, opisane su Poslanikove suze pri smrti njegovog sina Ibrahima. Predaja govori o tuzi srca i suzama očiju, uz čuvanje govora koji je u skladu s vjerom u Gospodara. To je dragocjen podsjetnik svakome ko pomisli da bi morao biti bez emocija da bi bio dobar vjernik. Tuga i strpljivost nisu međusobno isključive.
Zato porodici koja žali ne pomaže uvijek rečenica da se mora „sabrati“. Ponekad joj više znači neko ko će sjesti, saslušati i ne tražiti brz odgovor. Neko će željeti pričati o umrlome, a neko će teško pronalaziti riječi. Ne moramo određivati kako bi tuđa bol trebala izgledati. Možemo sačuvati toplinu, prisustvo i poštovanje i kada nemamo rečenicu koja sve objašnjava.
Kur’an ne prešućuje gubitak
Ajeti 155–157 sure El-Bekare govore o iskušenjima straha, gladi i gubitka imetka, života i plodova. Uz njih dolazi radosna vijest strpljivima. Oni se u nesreći podsjećaju da pripadaju Allahu i da se Njemu vraćaju. Ajeti spominju Gospodarovu milost i blagoslov. Gubitak je u tom govoru prepoznat kao dio ljudskog iskustva, a ne kao nešto zbog čega se čovjeku treba rugati ili ga osuđivati.
Izgovaranje riječi „Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un“ može biti trenutak vraćanja smislu kada misli postanu rasute. Značenje je da Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo. To nije naredba srcu da odmah prestane boljeti. Može biti način da se čovjek, usred tuge, osloni na vjerovanje da njegov život i život voljene osobe nisu svedeni samo na ovaj rastanak.
Nada u Džennet i dova za umrloga
Muslimanska nada u budući svijet daje prostor molbi za oprost i milost umrlome. Kada spominjemo Džennet kao utjehu, govorimo o nadi u Allahovu dobrotu, a ne o vlastitoj ovlasti da nekome presudimo konačno odredište. Tu razliku vrijedi sačuvati naročito pred ožalošćenima: utjeha treba biti iskrena, bez obećanja koja kao ljudi ne možemo dati.
U Muslimovoj predaji 918b Ummu Selema prenosi dovu kojom se u nesreći traže nagrada od Allaha i dobro nakon gubitka. Ona govori i o svom iskustvu nakon smrti Ebu Seleme. Poruka nije da se draga osoba može jednostavno zamijeniti drugom. Dova otvara mogućnost da čovjek, uz trajno sjećanje, ipak dočeka dobro koje danas od svoje boli još ne može jasno vidjeti.
Pomoć se nastavlja i poslije dženaze
Prvih dana obično se javi mnogo ljudi. Teži mogu postati dani kada se svi vrate svojim obavezama, a porodica ostane s prazninom. Korisna podrška tada može biti sasvim konkretna: ponuditi prijevoz, obrok, pomoć oko djece ili odlazak u nabavku. Umjesto općenitog „javi ako šta treba“, možemo ponuditi određenu pomoć i ostaviti osobi slobodu da je prihvati ili odbije.
Treba paziti i na riječi pred djecom. Važno je razgovarati jednostavno, saslušati njihova pitanja i ne zahtijevati da tuguju na način odraslih. Odraslom koji je preopterećen može značiti da neko drugi preuzme dio svakodnevnih poslova. Takva pažnja ne uklanja rastanak, ali pokazuje da porodica nije prepuštena sama sebi kada posjete postanu rjeđe.
Ako bol ozbiljno otežava svakodnevno funkcionisanje, podrška imama, porodice i prijatelja može se dopuniti razgovorom sa stručnom osobom. Traženje pomoći ne umanjuje vjeru. Nije potrebno dokazivati sabur usamljenošću, iscrpljivanjem ili skrivanjem svega što osjećamo. Svako zaslužuje da ga se sasluša bez posramljivanja.
Neka sjećanje na voljene bude povezano s dovom, zahvalnošću za zajedničko vrijeme i brigom za žive koji su ostali. Ne moramo danas riješiti svu bol. Ponekad je dovoljno učiniti sljedeći mali korak, prihvatiti nečiju ruku i sačuvati nadu u Allahovu milost.
Izvor: Kur’an, Sahih Buhari, Sahih Muslim
