Stevandić ponovo podigao tenzije napadom na Konakovića: politička retorika, optužbe i poruke koje šire podjele
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić ponovo je izazvao burne reakcije nakon što je na press konferenciji uputio niz uvreda na račun ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića. Umjesto smirenog političkog dijaloga, javnost je dobila još jedan primjer oštre i zapaljive retorike koja već godinama dominira bosanskohercegovačkom političkom scenom.
Stevandić je Konakovića optužio da želi “izazvati rat”, poručujući da u toj namjeri neće uspjeti, čime je dodatno zaoštrio ionako napetu atmosferu između političkih aktera u zemlji.
Ovakve izjave dolaze u trenutku kada Bosna i Hercegovina već dugo funkcioniše u uslovima političke nestabilnosti, međusobnih optužbi i institucionalnih blokada. U takvom ambijentu, javni nastupi visokih zvaničnika imaju mnogo veći značaj od obične političke prepirke. Svaka riječ izgovorena pred kamerama, posebno kada je praćena uvredama i dramatizacijom, može produbiti nepovjerenje među građanima i dodatno podstaći narative o sukobu, umjesto o rješenjima.
Zbog toga je Stevandićev istup izazvao pažnju ne samo zbog sadržaja, nego i zbog načina na koji je poruka isporučena.
Na društvenoj mreži X, Stevandić je kasnije objavio i dodatnu poruku u kojoj je tvrdio da su “svi koji su rukovođeni pakošću i mržnjom, mislili da će nam doći glave, više ne postoje”, uz tvrdnju da “ni de facto ni de jure” ne postoje na teritoriji Republike Srpske, “a i šire”. Ova poruka, objavljena uz video i dodatni komentar, imala je očigledno cilj da pošalje političku demonstraciju snage i dominacije.
Međutim, takva vrsta komunikacije često se tumači kao pokušaj zastrašivanja protivnika i učvršćivanja podrške među vlastitim biračkim tijelom, a ne kao doprinos javnoj debati ili smirivanju tenzija.
Tokom same konferencije, Stevandić je otišao i korak dalje, nazivajući Konakovića “u bijesu kao izborni gubitnik”. Ova kvalifikacija, osim što je uvredljiva, nosi i jasnu političku poruku: da se protivnik želi predstaviti kao neko ko djeluje iz frustracije, a ne iz legitimnog političkog uvjerenja.
U istoj izjavi Stevandić je rekao i da će “Elmedin proći kao El-Mudžahedin, kao El-Šmitedin”, što je izazvalo dodatne reakcije zbog očiglednog korištenja podrugljivih i uvredljivih nadimaka. U publici se, prema snimcima, nasmijao i lider SNSD-a koji se nalazio iza Stevandića, što je dodatno pojačalo utisak o koordinisanoj političkoj poruci upućenoj protiv političkih protivnika i međunarodnih aktera.
Jasno je da je Stevandić aludirao na bivšeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta, povezujući njegov prezimenom sa uvredljivom dosjetkom. Takav pristup nije novost u domaćoj politici, gdje se često koristi ironija, sarkazam i lični napadi kako bi se skrenula pažnja sa suštinskih pitanja. Međutim, u društvu koje je i dalje duboko podijeljeno po etničkim i političkim linijama, ovakve poruke nisu bezazlene.
One imaju potencijal da pojačaju nepovjerenje, prodube antagonizme i udalje institucije od osnovne zadaće – rješavanja problema građana.
Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova BiH, često je meta kritika i napada iz različitih političkih krugova, naročito kada se zalaže za drugačiji pristup odnosima unutar zemlje i prema međunarodnoj zajednici. Njegove stavove protivnici često predstavljaju kao provokativne ili destabilizirajuće, dok ih njegovi saradnici tumače kao pokušaj jačanja državnih institucija i evropskog puta Bosne i Hercegovine. Upravo zato njegovo ime u ovakvim obračunima nosi dodatnu političku težinu.
Kada jedan visoki funkcioner bude javno optužen da “želi izazvati rat”, to više nije samo međustranački sukob, nego pitanje odgovornosti za javno izgovorenu riječ.
Treba podsjetiti da je politički diskurs u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme opterećen historijskim traumama, ratnim iskustvom i stalnim prizivanjem najgorih scenarija. U takvom kontekstu, retorika koja podrazumijeva prijetnje, omalovažavanje i etiketiranje ima dalekosežne posljedice. Građani, posebno oni mlađi koji nisu direktno doživjeli rat, kroz ove javne istupe usvajaju sliku politike kao prostora sukoba, a ne kompromisa.
To dodatno urušava povjerenje u institucije i povećava osjećaj političke iscrpljenosti u društvu.
Stevandićeve riječi također treba posmatrati u širem okviru borbe za politički uticaj u Republici Srpskoj i na državnom nivou. U takvoj atmosferi, oštre izjave često služe za mobilizaciju birača, demonstraciju lojalnosti i slanje poruka političkim partnerima i protivnicima. Ipak, iako kratkoročno mogu donijeti pažnju i medijski prostor, dugoročno ovakvi nastupi čine javni prostor toksičnijim i zatvaraju mogućnost za racionalnu raspravu.
Umjesto odgovora na konkretna pitanja o ekonomiji, reformama, institucionalnom funkcionisanju ili evropskim integracijama, javnost dobija novu rundu ličnih sukoba i političkog nadvikivanja.
U vremenu kada Bosna i Hercegovina treba više dijaloga, odgovornosti i političke zrelosti, ovakvi nastupi predstavljaju korak unazad. Javne funkcije nose i javnu odgovornost, a od nosilaca najviših dužnosti očekuje se da svojim riječima smiruju, a ne dodatno potpaljuju tenzije.
Međutim, slučaj Nenada Stevandića i njegov obračun s Elmedinom Konakovićem pokazuje da je u domaćoj politici i dalje prisutan model ponašanja u kojem su uvrede, dramatizacija i simboličko ponižavanje protivnika važniji od sadržajne rasprave. Upravo zato ovakvi događaji nisu samo još jedan politički incident, nego i ogledalo stanja u kojem se nalazi javni diskurs u zemlji.
Dok se politički akteri međusobno optužuju i koriste sve oštriji jezik, građani ostaju taoci nestabilnosti, blokada i neizvjesnosti. Zbog toga je važno da se ovakvi nastupi ne posmatraju samo kao prolazna senzacija, već kao dio šire slike u kojoj se mjeri koliko su političari spremni da preuzmu odgovornost za riječi koje izgovaraju.
U suprotnom, svaka nova press konferencija može postati još jedan korak ka dubljim podjelama, a ne prilika da se zemlja približi političkoj normalnosti.
