Djeca kao blagodat, a porodica kao najveći dar
Jedna od najljepših i najdubljih Allahovih blagodati koju čovjek može doživjeti jeste upravo blagodat djece. U njima roditelj ne vidi samo produžetak svoga života, nego i podsjetnik na milost, odgovornost i povjerenje koje mu je dato. U Kur’anu se djeca opisuju kao ukras ovosvjetskog života, kao radost očiju i kao smisao mnogih svakodnevnih briga koje roditelj prihvata s ljubavlju.
Kada čovjek dobije dijete, on ne dobija samo potomka, nego i priliku da kroz odgoj, strpljenje i nježnost izgradi sebe i svoju porodicu u skladu s vjerom.
U islamskom učenju porodica ima posebno mjesto. Sunnet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pokazuje da vjernik nije potpun ako zanemaruje svoju porodicu ili ako u kući ne širi toplinu, osmijeh i pažnju. Poslanik, alejhis-selam, nije bio čovjek koji je vjeru svodio samo na ibadet u džamiji; naprotiv, on je vjeru živio i u kući, među svojom djecom, suprugama i unucima. Bio je blag, pristupačan i pun ljubavi.
Njegov primjer nas uči da je nježnost prema porodici dio vjere, a ne dodatak koji se može zanemariti.
Zato nije neobično što mnogi vjernici u svakodnevnom životu pokušavaju oživjeti taj sunnet kroz male, ali veoma značajne postupke: da se igraju sa svojom djecom, da s njima razgovaraju, da ih slušaju i da im poklanjaju vrijeme. Danas, kada mnoge obaveze i brz ritam života udaljavaju ljude jedne od drugih, upravo je zajedničko vrijeme s porodicom postalo dragocjenije nego ikad.
U tim trenucima otkriva se ono što se ne može kupiti novcem: povjerenje, bliskost i osjećaj sigurnosti koji dijete dobija od roditelja.
U toj duhovnoj i porodičnoj ljepoti krije se i jedna mala, ali dirljiva porodična zgoda. Sa mnom je na slici bila moja mala princeza Zejneb, djevojčica čija radoznalost i iskrenost podsjećaju na to koliko su djeca čista u svom pogledu na svijet. Djeca ne gledaju na ljude kroz složene društvene filtere, nego kroz ono što vide i osjete.
Njihova pitanja znaju biti neočekivana, ponekad duhovita, a često i duboko poučna za odrasle. Upravo zato roditelji često kažu da od svoje djece nauče više nego što misle da ih uče.
Jednoga dana Zejneb je dugo gledala u moju bradu. Kao i mnoga djeca, primijetila je detalj koji odraslima možda uopće nije važan, ali je njoj bio zanimljiv i vrijedan pažnje. Nakon nekog vremena pitala me je: “Babo, zašto imaš ove bijele dlake u bradi?” Njen glas nije nosio ništa osim iskrene znatiželje.
U toj jednostavnoj rečenici sadržana je dječija sposobnost da vidi promjenu koju odrasli često pokušavaju sakriti ili objasniti kroz godine, obaveze i prolaznost života.
Odgovorio sam joj, pomalo tužan, da je to zato što sam ostario i da se s godinama pojavljuju bijele dlake. To je jedan od onih trenutaka kada čovjek osjeti koliko brzo prolazi vrijeme. Brada koja je nekada bila tamna, sada nosi tragove godina; lice koje je nekada bilo mladoliko, sada svjedoči o iskustvu, odricanju i prolaznosti dunjaluka. No dijete na sve to gleda drugačije.
Ono ne doživljava starenje kao gubitak, nego kao nešto što se, barem u njegovoj mašti, može jednostavno popraviti jednom gestom ljubavi.
Zatim me je, s nevinošću koju može imati samo dijete, pitala: “Pa ako ti ih ja iščupam, hoćeš li ponovo biti mlad?” Ta rečenica je istovremeno bila smiješna i duboko emotivna. U njoj nije bilo ironije, niti razumijevanja za fizički tok života, nego samo djetinje uvjerenje da ljubav može vratiti ono što vrijeme odnosi.
Takve riječi roditelju ne donose samo osmijeh; one mu vraćaju svijest o tome koliko je djetinja ljubav iskrena, spontana i neiskvarena. Zbog toga je Zejneb zaslužila i veliki zagrljaj i veliki osmijeh, jer je svojim jednostavnim pitanjem uspjela dotaknuti srce.
Ovakvi trenuci nas podsjećaju da roditeljstvo nije samo briga o hrani, odjeći i školovanju. To je svakodnevno ulaganje srca, vremena i strpljenja. Dijete pamti način na koji je s njim razgovarano, kako je dočekano, da li je bilo saslušano i da li je u kući osjećalo mir.
Kada se roditelj prema djetetu ponaša s pažnjom i milošću, on ne gradi samo odnos za sadašnjost, nego i temelje za budućnost u kojoj će to dijete samo znati prenijeti ljubav dalje. Porodica je prva škola karaktera, a dom je mjesto gdje se stvara osjećaj pripadnosti.
U vremenu kada je mnogo ljudi umorno, duhovno opterećeno i rastreseno, vraćanje porodici kao izvoru smirenosti postaje posebno važno. Islamska tradicija nas uči da je smiraj srca povezan s Allahovim spominjanjem, ali i s lijepim odnosom prema onima koji su nam najbliži. Nije slučajno što se u dovama traži da porodice budu radost naših očiju i smiraj naših duša.
Dijete koje odraste u toplom domu, s roditeljima koji se međusobno poštuju i s ljubavlju odgajaju svoju djecu, ima veće šanse da i samo bude stabilna, samosvjesna i vjernička osoba.
Zato je važno da se stalno podsjećamo na ono što je zaista vrijedno. Prolaze godine, mijenja se izgled, pojavljuju se sijede dlake, ali ono što ostaje jeste trag koji ostavljamo u srcima svoje djece. Možda će ih nasmijati naše bore, možda će primijetiti promjene na našem licu, ali ono što će nositi kroz život jeste sjećanje na zagrljaje, strpljenje, toplu riječ i zajedničke trenutke.
Djeca su dar, a ljubav prema njima je emanet koji nas uči zahvalnosti, poniznosti i vjeri.
Molimo Allaha Uzvišenog da naše porodice učini izvorom dobra, ljubavi i bereketa, da nas pomogne da budemo nježni roditelji, zahvalna djeca i ljudi koji razumiju vrijednost doma. Neka nam podari potomstvo koje će biti radost naših očiju, a naše kuće ispuni mirom, samilošću i iskrenim vjerovanjem. Amin.
