Dan bijelog štapa u Tuzli: priča o Ervinu Ćosiću i svakodnevnim preprekama slijepih osoba
U Tuzli je obilježen Dan bijelog štapa, datum koji svake godine podsjeća javnost na položaj slijepih i slabovidnih osoba, njihove potrebe, prava i izazove s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Na Korzu su članovi udruženja dijelili letke, razgovarali s građanima i pokušali skrenuti pažnju na probleme koji se često ne vide dovoljno jasno dok se čovjek sam ne nađe pred njima.
Ovaj događaj nije bio samo protokolarno obilježavanje jednog dana u kalendaru, nego i važna prilika da se govori o pristupačnosti, razumijevanju i dostojanstvu ljudi koji žive bez vida ili sa smanjenim vidom.
Među onima koji su tog dana dijelili svoju priču bio je i Ervin Ćosić, 34-godišnji Tuzlak čiji životni put posebno govori o snazi prilagođavanja, istrajnosti i optimizmu. Iako je rođen sa vidom i djetinjstvo proveo kao većina njegovih vršnjaka, sudbina mu je već u ranom uzrastu donijela ozbiljan zdravstveni izazov. Sa samo deset godina dobio je dijabetes, a posljedice bolesti su godinama kasnije dovele do potpunog gubitka vida.
Taj trenutak je, kako sam kaže, označio početak jednog sasvim novog života.
Ervin otvoreno govori o tome kako je sve izgledalo nakon što je oslijepio. Promjena nije bila samo fizička, već i emocionalna, jer je morao iznova učiti kako obavljati najobičnije svakodnevne radnje. Hodanje ulicom, snalaženje u prostoru, prepoznavanje prepreka i organizacija dana postali su procesi koji zahtijevaju strpljenje, vježbu i pomoć pomagala.
Ipak, umjesto da se povuče, Ervin je odlučio da potraži načine kako da ostane aktivan, koristan i uključen u zajednicu. Ta odluka, kako pokazuje njegov primjer, često je presudna za kvalitet života osoba koje se suoče s iznenadnim invaliditetom.
„Od malih nogu, od desete godine, imam šećer. Od šećera sam izgubio vid sa 21. godinom. I evo, od 21. godine do sada lijepo živim, ali u mraku“, kazao je Ervin, opisujući svoje iskustvo bez uljepšavanja, ali i bez gorčine. Upravo u toj jednostavnosti njegove poruke leži snaga.
On ne govori samo o gubitku, nego i o prilagođavanju, novom početku i pronalaženju načina da čovjek ostane čovjek i kada mu život oduzme nešto za mnoge nezamjenjivo. Za njega, kao i za mnoge druge slijepe osobe, najveći izazov nije samo fizička prepreka, nego i društveni odnos prema invaliditetu.
Prepreke koje se ne vide, ali se svakodnevno osjećaju
Jedan od najvećih problema koje Ervin ističe jeste nedostatak razumijevanja okoline. Mnoge osobe u društvu ne poznaju dovoljno potrebe slijepih i slabovidnih ljudi, pa često nesvjesno prave prepreke koje ozbiljno otežavaju kretanje. Posebno su problematična nepropisno parkirana vozila na trotoarima, pješačkim prolazima i mjestima koja bi trebalo da budu slobodna za nesmetano kretanje svih građana.
Ono što vozačima može izgledati kao kratkotrajno zaustavljanje, za slijepu osobu može predstavljati opasnost, pa čak i dovesti do toga da mora sići na kolovoz, gdje je izložena prometu i mogućim nesrećama.
Takve situacije pokazuju da pristupačnost nije samo pitanje građevinskih rampi ili taktilnih staza, nego i kulture ponašanja. Ako je trotoar zakrčen, ako su prolazi blokirani ili ako se javni prostor koristi bez osjećaja odgovornosti, onda osobe s invaliditetom ostaju praktično isključene iz normalnog kretanja. Ervin naglašava da je upravo u tome suština problema: društvo često ne vidi kako male nepažnje stvaraju velike prepreke.
Zato je obilježavanje Dana bijelog štapa važno ne samo za slijepe osobe, nego i za sve druge, jer podsjeća da javni prostor mora biti dijeljen pravedno i odgovorno.
On također govori i o tome da ljudi često imaju dobru namjeru, ali ne znaju kako pravilno pomoći. Mnogi priđu slijepoj osobi, žele je prevesti preko ulice ili joj ponuditi podršku, ali to rade bez pitanja i bez razumijevanja stvarnih potreba. Ervin poručuje da je najvažnije pristupiti s poštovanjem i prvo pitati da li je pomoć potrebna, te na koji način se može pružiti.
Takav pristup ne vrijeđa dostojanstvo osobe, nego ga potvrđuje, jer pokazuje da se osoba vidi kao ravnopravna, a ne kao neko ko je automatski nesposoban da samostalno odlučuje.
Bijeli štap kao simbol samostalnosti i prava
Dan bijelog štapa obilježava se 15. oktobra širom svijeta kako bi se javnost podsjetila na položaj slijepih i slabovidnih osoba i na značaj bijelog štapa kao sredstva za orijentaciju i sigurnije kretanje. Bijeli štap nije samo praktično pomagalo, nego i snažan simbol samostalnosti, dostojanstva i vidljivosti u društvu.
Njegova upotreba omogućava osobama bez vida da se kreću uz veću sigurnost, ali i šalje poruku drugima da u prostoru postoji neko kome je potrebno više pažnje i obazrivosti.
Historijski gledano, međunarodno obilježavanje ovog dana razvilo se u Sjedinjenim Američkim Državama sredinom prošlog stoljeća, a s vremenom je postalo datum koji prepoznaju organizacije i institucije širom svijeta. Danas se koristi kao podsjetnik da prava osoba s invaliditetom ne smiju ostati samo na papiru. Potrebni su pristupačni trotoari, javni prevoz, institucije, škole i radna mjesta, ali i šira društvena kultura koja će prihvatiti različitost kao nešto sasvim normalno.
U tom kontekstu, Ervinova priča dobija dodatnu težinu. On nije samo korisnik prava, nego i aktivan sudionik u borbi da se ta prava prošire i stvarno primjenjuju. Kroz udruženja i javne nastupe zalaže se za bolji položaj osoba s invaliditetom, više razumijevanja i ravnopravnije učešće u životu zajednice.
Njegov primjer pokazuje da osobe koje žive s invaliditetom nisu pasivni posmatrači društva, nego ljudi koji mogu i žele doprinositi, raditi, govoriti i mijenjati stvari oko sebe.
Iako priznaje da mu je ponekad teže kada se osvrne na sve kroz šta je prošao nego u samom trenutku gubitka vida, Ervin ne dozvoljava da ga ta iskustva određuju isključivo kroz prizmu bola. Naprotiv, on ostaje vedar, raspoložen i spreman da razgovara o životu na način koji inspiriše i druge.
Njegova poruka je jasna: slijepe osobe ne trebaju sažaljenje, nego razumijevanje, poštovanje i priliku da žive kao ravnopravni članovi društva.
Zato Dan bijelog štapa nije važan samo kao simboličan datum, već kao poziv na trajnu odgovornost. Dovoljno je malo više pažnje u svakodnevici, odgovorno parkiranje, slobodan trotoar, pravilno postavljena infrastruktura i iskrena spremnost da se nekome pomogne na pravi način. Kada bi takve navike postale dio svakodnevice, život slijepih i slabovidnih osoba bio bi znatno sigurniji i dostojanstveniji.
Priča Ervina Ćosića upravo to potvrđuje: društvo se ne mjeri samo po tome kako slavi posebne datume, nego i po tome kako se ponaša svakog drugog dana u godini.
