Poštenje na granici: koliko vrijedi povjerenje u državnog službenika?
Koliko zapravo vrijedi poštenje jednog državnog službenika? Da li se ono može mjeriti u deset maraka, pedeset maraka ili nekoliko stotina? Na prvi pogled, takvo pitanje zvuči kao retorička provokacija, jer bi odgovor u svakoj uređenoj državi morao biti sasvim jasan: poštenje nije na prodaju.
Ipak, najnoviji slučaj hapšenja na Graničnom prelazu Gradiška ponovo je otvorio staru i vrlo bolnu temu o tome koliko su javne institucije zaista otporne na korupciju, posebno tamo gdje je kontrola robe, novca i interesa najosjetljivija.
U akciji Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), koja je nosila naziv „Silence“ i provedena 13. oktobra, uhapšena su četiri carinska službenika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Prema informacijama koje su prenijeli pojedini mediji, među njima su Danko B., Zoran M., Pero M. i Ljubiša T. Tužilaštvo BiH navodi da se osumnjičeni dovode u vezu s primanjem novca kako bi određenim osobama pogodovali prilikom uvoza robe.
Važno je, međutim, odmah naglasiti ono što je u ovakvim slučajevima presudno: riječ je o osumnjičenim osobama, a ne o pravosnažno osuđenim licima. Njihova eventualna krivična odgovornost može biti utvrđena isključivo u zakonitom sudskom postupku, na osnovu dokaza, a ne pretpostavki.
Ovaj slučaj nije važan samo zbog toga što su uhapšeni državni službenici. On je važan zato što se dešava na mjestu gdje država pokazuje svoju snagu ili slabost. Granica nije tek linija na mapi; ona je prostor u kojem se presijecaju interesi privrede, trgovine, carinskih propisa, fiskalnih prihoda i sigurnosti. Kada službenik na tom mjestu zloupotrijebi ovlasti, posljedice nisu ograničene na jedan incident.
Tada se potresa cijeli sistem, od povjerenja građana do kredibiliteta institucija koje bi morale štititi zakon.
Nije problem samo u visini mita
Direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH Zoran Tegeltija izjavio je da su pojedinci nudili mito carinicima i da će institucija istražnim organima dostaviti snimke videonadzora i druge relevantne podatke. Prema njegovim riječima, iznosi koji su se pojavljivali nisu bili veliki. Međutim, upravo tu se krije jedna od najvećih zabluda u javnoj raspravi: korupcija ne postaje manje opasna zato što je novčani iznos mali.
Ne postoji „beznačajna“ korupcija samo zato što se radi o deset ili pedeset maraka. Ako službenik prima novac kako bi nekome omogućio povlašten tretman, onda je suština problema ista bez obzira na iznos.
U praksi, mala koruptivna radnja često je samo početak šireg obrasca ponašanja. Kada se jednom uspostavi uvjerenje da se pravila mogu „ublažiti“ uz određenu naknadu, tada se narušava cijeli lanac zakonitosti. To znači da mali mito nije samo sitna nepravilnost, nego signal da je sistem spreman da tolerira nezakonitost. A kada se nezakonitost normalizira, onda više nije riječ o izolovanom slučaju, nego o ozbiljnoj institucionalnoj slabosti.
Carinski službenik nije običan administrativni radnik koji mehanički obavlja posao. On predstavlja državu u jednom od njenih najosjetljivijih funkcionalnih prostora. Njegova uloga podrazumijeva primjenu zakona, provjeru robe, zaštitu javnih prihoda i sprečavanje zloupotreba. Zbog toga svaki oblik pogodovanja ima šire posljedice: oštećuje budžet, remeti konkurenciju na tržištu i stvara utisak da zakon ne važi jednako za sve. Upravo tu počinje pravi društveni problem.
Ko kontroliše one koji bi trebalo da kontrolišu druge?
Jedno od najvažnijih pitanja koje se nameće jeste: ko nadzire kontrolore? U svakoj ozbiljnoj državi mora postojati sistem unutrašnje i vanjske kontrole, mehanizmi provjere, jasni protokoli i odgovornost rukovodilaca. Nije dovoljno čekati da istraga dođe tek nakon što policija sprovede akciju i javnost sazna za hapšenja. Preventiva je jednako važna kao i represija. Ako institucija nema razvijene mehanizme ranog prepoznavanja nepravilnosti, onda se korupcija ne suzbija nego samo povremeno otkriva.
To uključuje redovne unutrašnje audite, analizu sumnjivih obrazaca ponašanja, rotaciju službenika na osjetljivim pozicijama, zaštitu uzbunjivača i digitalizaciju procesa kako bi se smanjio prostor za dogovor „ispod radara“. Takođe je važna i lična odgovornost rukovodilaca. Ako se nepravilnosti ponavljaju na istom mjestu, onda se mora pitati ne samo šta je uradio pojedinac, nego i šta je uradio sistem koji je trebao da ga nadzire.
Bez tog pristupa, borba protiv korupcije ostaje samo povremena spektakularna akcija bez dugoročnog efekta.
Važno je, ipak, izbjeći drugu krajnost: nije pošteno zbog sumnji protiv četvorice službenika dovoditi u pitanje čitavu Upravu ili sve zaposlene u carinskom sistemu. U institucijama rade i ljudi koji svoj posao obavljaju profesionalno, savjesno i bez ikakve želje za zloupotrebom. Upravo zbog njih je neophodno da se svaka osnovana sumnja ispita do kraja. Generalizacija šteti i istini i onima koji pošteno rade svoj posao.
Zato je potrebna preciznost: individualna odgovornost tamo gdje postoji dokaz, a zaštita pretpostavke nevinosti tamo gdje presuda još ne postoji.
Šira cijena korupcije: više od novca
Korupcija nije samo finansijski problem. Ona razara povjerenje, a povjerenje je temelj svake javne institucije. Kada građani pomisle da se pravila mogu zaobići, da je za brži prolaz, lakši uvoz ili „praktičnije“ rješenje dovoljan novac, tada država počinje gubiti moralni autoritet. U takvom ambijentu pošteni građani se osjećaju prevareno, pošteni službenici obeshrabreno, a oni skloni zloupotrebama dobijaju poruku da je sistem ranjiv.
Na duži rok, ovakvi slučajevi utiču i na privredu. Nelegalne pogodnosti narušavaju ravnopravnost među uvoznicima, stvaraju nelojalnu konkurenciju i mogu dovesti do štete po budžet kroz neplaćene dažbine ili pogrešno evidentiranu robu. Osim toga, svaki put kada se u javnosti otvori pitanje mita na granici, cijeli sektor dobija etiketu nepovjerenja. To je šteta koju je mnogo teže sanirati nego pojedinačni disciplinski postupak.
Zato je ovaj slučaj važan i kao test zrelosti institucija. Država ne pokazuje snagu samo hapšenjem. Snagu pokazuje tek kada proces bude zakonit, dokazi jasni, a ishod uvjerljiv. Ako se optužbe dokažu, odgovornost mora biti utvrđena bez obzira na položaj ili funkciju osumnjičenih. Ako se ne dokažu, jednako važno je poštovati pravo svakog čovjeka na pretpostavku nevinosti. U oba slučaja, javnost mora dobiti jasne odgovore, a ne samo fragmente informacije.
Na kraju, pitanje koje ostaje nije samo da li je neko uzeo novac, nego i kakvu poruku šalje cijeli sistem. Da li država može zaštititi zakon i integritet svojih službenika? Da li može stvoriti ambijent u kojem se korupcija otkriva na vrijeme, a ne tek kada postane vijest? I najvažnije: da li je moguće obnoviti povjerenje građana bez dubokih reformi, stalnog nadzora i nulte tolerancije na zloupotrebe?
Odgovor na ta pitanja odredit će mnogo više od jednog slučaja na granici. Odredit će vjeru građana u institucije koje bi trebale biti stub pravde, reda i jednakosti pred zakonom.
Napomena: sve navedene osobe imaju pravo na pretpostavku nevinosti do pravosnažne sudske odluke. Ovaj tekst predstavlja autorski komentar i temelji se na dostupnim informacijama iz institucionalnih saopćenja i medijskih izvještaja, uz uredničku obradu i provjeru prije objave.
