Suljagić upozorava na dugogodišnje negiranje genocida i vrijeđanje žrtava Srebrenice
Direktor Memorijalnog centra Srebrenica, Emir Suljagić, ponovo je otvorio jednu od najtežih i najosjetljivijih tema u bosanskohercegovačkom javnom prostoru — odnos prema genocidu u Srebrenici, političkom negiranju zločina i upornom veličanju osuđenih ratnih zločinaca. Njegova reakcija uslijedila je nakon višegodišnjih javnih istupa Milorada Dodika, koje Suljagić ne vidi kao povremene ispade, nego kao obrazac djelovanja koji ima duboke političke i moralne posljedice.
Prema njegovoj ocjeni, riječ je o sistematskom pokušaju da se ospore utvrđene činjenice, umanji patnja preživjelih i stvori prostor za rehabilitaciju onih koji su odgovorni za zločine nad Bošnjacima.
Suljagić je posebno naglasio da se izjave u kojima se negira genocid ili ismijava rad Memorijalnog centra ne mogu posmatrati kao izolirane provokacije u dnevnoj politici. One, kako je poručio, imaju mnogo šire značenje jer zadiru u dostojanstvo porodica koje već gotovo tri decenije žive s gubitkom, neizvjesnošću i bolešću neprestanog traganja za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.
U njegovom osvrtu, takve poruke nisu samo napad na historijsku istinu, nego i na pravo žrtava da budu poštovane, a njihove sudbine priznate bez relativizacije i manipulacije.
Posebno ga je pogodila ranija Dodikova tvrdnja da se u Memorijalnom centru Srebrenica ukopavaju „prazni tabuti“. Ta izjava, prema Suljagićevim riječima, nije samo netačna i uvredljiva, nego i dodatno traumatizira porodice koje su decenijama čekale da pronađu makar djelić posmrtnih ostataka svojih ubijenih sinova, očeva, braće i muževa. U mnogim slučajevima, porodice su sahranjivale tek nekoliko kostiju, prikupljenih nakon dugotrajnog i bolnog procesa identifikacije u masovnim grobnicama i sekundarnim lokacijama.
Zbog toga je, kako ističe, svaka izjava koja dovodi u pitanje sadržaj tih tabuta zapravo pokušaj ponižavanja žrtava i njihovih porodica.
U objavi na društvenoj mreži X, Suljagić je podsjetio da su hiljade porodica godinama tragale za posmrtnim ostacima svojih najbližih. Neke su, naveo je, uspjele pronaći tek nekoliko kostiju dovolјnih da se u vjerskom i ljudskom smislu obavi dostojanstven ukop. Drugi su i dalje u potrazi, čekajući da saznaju barem sudbinu svojih najmilijih.
Upravo zato, smatra on, ismijavanje njihove boli predstavlja posebnu vrstu nasilja — ono nije fizičko, ali ostavlja duboke psihološke i društvene posljedice. Za porodice koje žive s nestankom, svaka javna laž o Srebrenici znači novo poniženje i novo otvaranje rana koje nikada nisu zacijelile.
Direktor Memorijalnog centra također je podsjetio na niz Dodikovih ranijih izjava u kojima je genocid u Srebrenici opisivan kao navodni mit ili politička konstrukcija. Takav narativ, prema Suljagiću, nije samo suprotan presudama domaćih i međunarodnih sudova, već je i opasan jer stvara atmosferu u kojoj se zločin može negirati pred očima javnosti bez ozbiljnih političkih posljedica.
Još više zabrinjava, kaže on, kada se osobe pravosnažno osuđene za genocid i druge zločine predstavljaju kao heroji ili uzori. U tom kontekstu naveo je Ratka Mladića, kao i primjer studentskog doma koji je ranije nosio ime Radovana Karadžića, što je za žrtve i njihove porodice bio dodatni čin poniženja.
Suljagić je u svojoj reakciji posebno insistirao na tome da Milorad Dodik dobro zna šta se dogodilo u Srebrenici. Upravo zbog toga, tvrdi on, negiranje genocida ne može biti plod neinformisanosti ili slučajne pogreške, nego svjesna politička odluka. To znači da problem nije samo u sadržaju njegovih izjava, nego i u njihovoj namjeri.
Prema Suljagićevom tumačenju, riječ je o politici koja računa na stalno pomjeranje granica prihvatljivog govora, sve dok poricanje, vrijeđanje i glorifikacija zločinaca ne postanu dio svakodnevice.
Posebno je kritikovao i međunarodne zvaničnike koji Dodika tretiraju kao standardnog političkog sagovornika s kojim se, navodno, samo vodi teška rasprava o različitim pogledima. Suljagić smatra da takav pristup zanemaruje suštinu problema, jer se ne radi o običnom političkom neslaganju, nego o javnom negiranju genocida i relativiziranju masovnih zločina. Kada se takav govor normalizira, upozorava on, žrtve se ponovo guraju na marginu, a društvo gubi jasne moralne orijentire.
Zato je, prema njegovom mišljenju, neophodno imenovati stvari pravim imenom i odbaciti svaki pokušaj da se ekstremizam prikrije političkom retorikom.
U svom zaključku, Suljagić je poručio da se izgovorene riječi ne smiju posmatrati izdvojeno, nego u kontinuitetu dugogodišnjeg ponašanja i njegovih posljedica. Negiranje genocida u Srebrenici, veličanje osuđenih ratnih zločinaca i ruganje boli porodica žrtava, prema njegovom stavu, nisu incidenti nego dio šire političke matrice. Upravo zato, naglašava on, društvo u Bosni i Hercegovini mora imati jasnu i principijelnu reakciju: bez relativizacije, bez izgovora i bez normalizacije zločinačke retorike.
Samo tako se, poručuje, može očuvati dostojanstvo žrtava i braniti istina koja je utvrđena činjenicama, sudskim presudama i sjećanjem onih koji su preživjeli genocid.
Ovakve reakcije, osim što imaju političku težinu, imaju i dubok društveni značaj. Srebrenica nije samo mjesto sjećanja nego i opomena koliko daleko mogu otići mržnja, propaganda i sistematsko brisanje istine. Zato svaka javna rasprava o genocidu nosi i odgovornost prema budućnosti: prema generacijama koje tek dolaze, prema obrazovanju, prema kulturi sjećanja i prema tome da se zločini nikada više ne ponove.
Upravo u toj odgovornosti Suljagić vidi razlog zbog kojeg se mora insistirati na istini, bez obzira na to koliko je nekome politički neugodno da je prihvati.
