Efendić poručio Dodiku da su prijetnje otcjepljenjem politički put bez izlaza: “Ako ideš tim putem, spremni smo govoriti i o povratku na ustavne temelje Republike BiH”
U političkoj atmosferi koja je već mjesecima opterećena tenzijama, blokadama i međusobnim optužbama, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu Semir Efendić ponovo je otvoreno progovorio o odnosima unutar buduće vlasti, ali i o sve glasnijim porukama koje dolaze iz Republike Srpske.
Njegove izjave nisu bile diplomatski ublažene, nego direktne, oštre i jasne: kako prema Miloradu Dodiku, tako i prema domaćim političkim akterima s kojima se, kako kaže, ne vidi u istom političkom projektu.
Efendić je posebno reagovao na Dodikove prijetnje otcjepljenjem i poručio da takva retorika ne može ostati bez odgovora. Prema njegovim riječima, svako ko govori o raspadu države mora biti svjestan da u Bosni i Hercegovini postoji i druga strana koja može odgovoriti politički i institucionalno.
“S kim si se sastao, s njim se i razilazi”, poručio je Efendić u svom prepoznatljivom stilu, naglašavajući da se na konstantno podizanje tenzija neće odgovarati šutnjom. Dodao je da bi, ako se nastavi s govorom o otcjepljenju, ozbiljno trebalo razmišljati o političkom i ustavnom vraćanju na principe na kojima je, kako tvrdi, Bosna i Hercegovina prvobitno zasnovana.
Ove poruke dolaze u trenutku kada se vodi intenzivna rasprava o formiranju nove vlasti na državnom i entitetskom nivou. Efendić je jasno stavio do znanja da najprije mora postojati program, a tek onda koalicija. To, po njegovom mišljenju, znači da političke partije ne bi smjele ulaziti u vlast samo radi podjele funkcija, već bi morale prethodno definisati zajedničke ciljeve, prioritete i minimum političkog dogovora.
Time je, posredno, kritikovao praksu prema kojoj se vlast često formira iza zatvorenih vrata, bez jasnog plana i bez odgovora na ključna pitanja koja muče građane.
Jedna od najzanimljivijih poruka odnosi se na njegov odnos prema Trojci, političkom bloku s kojim, kako kaže, ne želi saradnju. Efendić nije skrivao razočaranje načinom na koji su, prema njegovom mišljenju, ti akteri formirali prethodnu vlast i vodili i Federaciju BiH i državu. Istakao je da im to “nije halalio”, čime je dodatno naglasio lični i politički jaz koji ga dijeli od tog saveza.
Ta poruka pokazuje da njegov politički pristup nije samo stvar trenutne kalkulacije, nego i pokušaj da se izgradi vjerodostojnost pred biračima koji očekuju dosljednost i jasno opredjeljenje.
Govoreći o potencijalnim partnerima, Efendić je rekao da ide sa SDA, iako je priznao da je taj izbor rizičan. Ipak, po njegovoj logici, preuzeta odgovornost prema Stranci za BiH zahtijeva da opravda povjerenje koje je ta stranka dobila. U političkom smislu, to znači da nije spreman lako odustati od vlastitog kursa, čak i ako taj kurs nosi određene rizike.
Također je poručio da, ukoliko SDA ne prihvati programske principe SBiH-a, postoje i druge opcije, pa čak i SDP, ukoliko politički akteri budu spremni prevazići međusobne uvrede koje su godinama razmjenjivali.
Posebnu pažnju privukla je njegova procjena da bi Dragan Čović mogao i morao biti dio vlasti. Ova izjava odražava realnost bosanskohercegovačke politike u kojoj se često kalkuliše s brojem ruku, nacionalnim kvotama i nezaobilaznim partijskim interesima.
Efendić je poručio da, ako se napravi određeni “paket”, postoji mogućnost da se ide i u državnu vlast, ali je odmah dodao da bi volio zaobići Dodika ukoliko opozicija iz Republike Srpske bude imala pet zastupnika. Ipak, upozorio je da će mnogo toga zavisiti od rada i odnosa u domovima naroda, koji u bosanskohercegovačkom ustavnom sistemu često predstavljaju ključnu tačku odlučivanja i mjesto na kojem politički dogovori lako zapnu.
Ovakve izjave otvaraju i širu sliku o tome koliko je politička scena u BiH i dalje zarobljena u kombinaciji etnonacionalnih blokada, ličnih animoziteta i pragmatičnih koalicija. Građani, s jedne strane, očekuju stabilnost, ekonomske reforme i funkcionalne institucije, a s druge strane svjedoče stalnom nadmudrivanju lidera koji često više govore o međusobnim odnosima nego o konkretnim rješenjima.
Efendićeva retorika, koliko god bila oštra, odražava upravo tu napetost: potrebu da se politički sistem konačno postavi na jasnije temelje, ali i nemoć da se to učini bez kompromisa s političkim akterima koji imaju potpuno različite vizije države.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje i činjenica da se Dodik već dugo nalazi u centru regionalnih i domaćih polemika zbog svojih poruka o statusu Republike Srpske, državljanstvu, nadležnostima i odnosu prema zajedničkim institucijama. Svaki njegov istup o otcjepljenju ili posebnom statusu izaziva burne reakcije, a Efendićev odgovor pokazuje da dio bošnjačke i probosanske političke scene više ne želi samo protestno reagovati, nego i unaprijed najaviti politički otpor.
U takvom ambijentu, poruke poput ove dobijaju dodatnu simboličku vrijednost: one nisu samo odgovor na jedan govor, nego i pokušaj da se postavi granica onome što se smatra prihvatljivim političkim djelovanjem u državi koja je i dalje duboko podijeljena.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje hoće li se politička scena u BiH kretati prema novim dogovorima ili novim blokadama. Efendićev nastup pokazuje da pojedini lideri žele kombinovati principijelnost i pragmatizam: s jedne strane insistirati na programu i odgovornosti, a s druge strane biti spremni na koalicijske aranžmane ako oni vode ka stabilnijoj vlasti.
Međutim, u zemlji u kojoj se gotovo svaka koalicija testira kroz nacionalne interese, lične odnose i ustavne mehanizme, takav put nimalo nije jednostavan. Upravo zato njegove poruke odjekuju snažno: jer ne govore samo o jednom političaru ili jednoj stranci, nego o dubljem pitanju kakvu državu Bosna i Hercegovina želi biti i ko je spreman preuzeti odgovornost za njen budući pravac.
