Američka vojska priprema scenarije za novi udar na Iran dok Bijela kuća još vaga naredni potez
Američka vojska izrađuje više operativnih planova za mogući nastavak i proširenje vojnih udara protiv Irana, uključujući i intenzivnu trodnevnu vazdušnu kampanju, iako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump još nije donio konačnu odluku o pokretanju nove akcije.
Prema navodima koje je objavio The New York Times, a koji se pozivaju na neimenovane američke zvaničnike, vojni vrh već je detaljno razradio ciljeve, raspored snaga i moguće posljedice takvog scenarija, što pokazuje koliko je napetost između Washingtona i Teherana narasla u kratkom vremenskom periodu.
Planovi koji su trenutno na stolu predviđaju da bi primarne mete bile iranski raketni arsenali, lansirne pozicije za dronove, energetska infrastruktura i komandna mjesta Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC). Takav izbor ciljeva nije slučajan: riječ je o objektima koje američki stratezi smatraju ključnim za iransku sposobnost da vodi asimetrični rat, odgovori na napade i održava regionalni utjecaj.
U vojnom smislu, udari bi bili osmišljeni tako da oslabe operativni kapacitet Irana bez ulaska u dugotrajan kopneni sukob, što je opcija koju Pentagon nastoji izbjeći po svaku cijenu.
Prema istim izvorima, do kraja oktobra na Bliskom istoku trebalo bi biti istovremeno raspoređeno čak tri udarne grupe nosača aviona – “Theodore Roosevelt”, “George H. W. Bush” i “George Washington”. Ako do toga zaista dođe, to bi predstavljalo prvo takvo grupisanje američkih pomorskih snaga u regiji još od 2003. godine.
Uz više od 20.000 marinaca i mornara te stotine borbenih letjelica, ovakav raspored šalje poruku da Washington želi zadržati sposobnost brzog djelovanja i demonstracije sile, čak i ako se konačna politička odluka još odgađa.
Istovremeno, američka administracija se nalazi u osjetljivoj političkoj fazi, jer svaka odluka o udaru na Iran može imati posljedice i po unutrašnju scenu u SAD-u. Trump je proteklih mjeseci, prema izvještajima, odbio čak pet različitih prijedloga za vojne operacije protiv Irana i jemenskih Huta, što ukazuje na to da u Bijeloj kući ne postoji jedinstven pristup.
Dok dio savjetnika i vojnih planera zagovara snažniji pritisak, drugi upozoravaju da bi eskalacija mogla otvoriti novi front u trenutku kada SAD već balansira između više međunarodnih kriza.
Sam Trump je na društvenim mrežama poručio da neće napasti Iran prije novembarskih izbora za Kongres, navodeći da se istovremeno vode produktivni razgovori. Takva poruka sugerira da Bijela kuća barem formalno ostavlja otvoren prostor za diplomatiju, iako vojna priprema nije zaustavljena. U praksi, to znači da Pentagon ostaje u stanju visoke pripravnosti, a diplomatski kanali funkcionišu paralelno s vojnim opcijama, što je česta ali izrazito rizična kombinacija u kriznim situacijama.
Pregovori preko posrednika, međutim, zapeli su u gotovo potpunom zastoju zbog iranskog nuklearnog programa. Washington insistira da se nuklearno pitanje riješi na početku pregovaračkog procesa, dok Teheran traži da se ono ostavi za završnu fazu, nakon što se usaglase druga otvorena pitanja.
Ovaj nesklad u pristupu predstavlja jednu od najvećih prepreka postizanju bilo kakvog dogovora, posebno zato što obje strane pregovore vide i kao instrument pritiska i kao test političke izdržljivosti.
Unutar američke administracije, prema navodima izvora, postoji i strateška dilema o tome da li bi kratki, ograničeni udari bili efikasniji od dugotrajnog ekonomskog pritiska. Zagovornici udara smatraju da bi uništavanje dijela iranske vojne i energetske infrastrukture oslabilo ekonomiju Irana i smanjilo njegovu sposobnost da kontroliše ključne pomorske pravce, prije svega Ormuski moreuz, kroz koji prolazi veliki dio svjetske nafte.
Protivnici takve opcije upozoravaju da bi svaka eskalacija mogla izazvati širi regionalni odgovor, uključujući napade na američke baze i saveznike u Zaljevu.
Američki zvaničnici istovremeno upozoravaju da je Iran posljednjih godina značajno unaprijedio preciznost svojih napada. Posebno se ističe upotreba satelitskih podataka, uključujući i informacije koje navodno dolaze od kineskih kompanija, kako bi se preciznije gađale vojne baze i drugi osjetljivi ciljevi. Zbog toga su i SAD i regionalni partneri ubrzali trošenje zaliha presretačkih projektila, što dodatno otvara pitanje koliko bi dugotrajan novi sukob mogao opteretiti američku protivzračnu odbranu.
Od septembarske eskalacije zabilježeno je između 13 i gotovo 20 napada na pomorska plovila, bez većeg direktnog vojnog odgovora Washingtona. To pokazuje da američka strana do sada nastoji zadržati kontrolu i izbjeći širu razmjenu udara, ali i da je prag tolerancije već značajno povišen.
Stratezi upozoravaju da bi nova intervencija mogla dodatno iscrpiti zalihe sistema protivzračne odbrane i povećati rizik od greške u procjeni, što bi sukob moglo pretvoriti u mnogo opasniji regionalni lanac reakcija.
U širem geopolitičkom kontekstu, cijela situacija pokazuje koliko je Bliski istok i dalje prostor u kojem se prepliću vojni pritisak, diplomatski zastoji i energetski interesi velikih sila. Iran pokušava dokazati da može izdržati sankcije i pritisak, SAD nastoji zadržati kredibilitet odvraćanja, a saveznici u regiji strahuju od širenja sukoba na svoje teritorije.
Zbog toga se i svaka nova izjava iz Washingtona ili Teherana pažljivo tumači, jer jedan politički signal može pokrenuti lanac događaja s ozbiljnim vojnim i ekonomskim posljedicama.
Za sada ostaje otvoreno pitanje hoće li planovi američke vojske ostati samo preventivna opcija na papiru ili će se pretvoriti u stvarnu operaciju. Ono što je izvjesno jeste da vojna priprema ne prestaje, čak ni dok se javno govori o pregovorima i mogućem diplomatskom rješenju. Upravo ta kombinacija neizvjesnosti, vojne mobilizacije i političkog kalkulisanja čini trenutnu situaciju jednom od najopasnijih u odnosima između SAD-a i Irana u posljednjim godinama.
