Muhizin Omerović, profesor teologije iz Pobuđa kod Bratunca, 11. jula 1995. godine pridružio se mnogim Srebreničanima u koloni koja je iz opkoljene Srebrenice krenula prema Tuzli, u pokušaju da pronađu sigurnost. Ovaj teški put, poznat kao “kolona smrti”, vodio je kroz šume i minska polja, a Omerović je na slobodnu teritoriju stigao tek nakon 62 dana. U tom periodu, dva puta je stigao do Baljkovice i tri puta se penjao na planinu Udrč, koja je bila ključni orijentir za one koji su tražili put ka slobodnoj teritoriji.
Šušnjari, selo blizu Srebrenice, bilo je polazna tačka za mnoge muškarce, žene i djecu koji su bježali. Muhizin se sjeća kako su svi vjerovali da je rat za njih završen i da će preživjeti, ali su ubrzo shvatili da će se morati boriti za svoje živote. Bili su svjesni da moraju izbjeći sukob sa srpskim snagama i pokušati neopaženo proći kroz minska polja.
Na Kamenskom brdu, 12. jula 1995. godine, doživjeli su prvu zasjedu. U roku od pet minuta pucnjave, poginulo je više od 1.000 ljudi. Srpske snage su tada ispucale svu municiju na kolonu, a zatim su se povukle, nakon čega je započela artiljerijska paljba. Muhizin je tada započeo svoju borbu za preživljavanje, ne znajući da će proći 62 dana prije nego što stigne na slobodnu teritoriju.
Muhizin je bio apsolutni pesimista, ali je odlučio da pokuša preživjeti svaki naredni dan. Pronašao je Hasana i dječaka Mirzu, koji je imao između 13 i 15 godina. Bez hrane i osnovnih potrepština, mjesec dana su pokušavali doći do slobodne teritorije, prateći tragove kolone koja je prošla prije njih. Dva puta su se skoro domogli slobodne teritorije, ali nisu uspjeli. Muhizin je preživljavao jedući listove drveća, voće, gljive, puževe i skakavce.
Srpske snage su u međuvremenu počele čišćenje terena, koristeći pse za pronalazak preživjelih. Muhizin se prisjeća straha od pasa, jer od njih nije bilo moguće sakriti se. Na Udrču je pronašao grupu od preko 370 ljudi, među kojima je bio i njegov djed. Udrč je bio glavni orijentir za preživjele, i svako ko je stigao do njega imao je šanse za preživljavanje. Međutim, srpske snage su ubrzo pronašle ovu grupu i većina njih je ubijena ili zarobljena.
Muhizin je nakon toga ponovo otišao u Srebrenicu kako bi sakupio hranu za preživjele. U Srebrenici je pronašao nekoliko grupa koje su se skrivale po okolnim selima. Dvije od tih grupa su ubijene, a jedna grupa je pronađena u mlinu i također pobijena.
Muhizin se prisjeća noći provedene na Kamenskom brdu, okružen leševima, tražeći konzerve hrane. Nakon mjesec dana preživljavanja u šumi, uspio je preći na slobodnu teritoriju. Osjećaj nevjerice i olakšanja preplavio ga je kada je shvatio da je preživio.
Danas Muhizin živi sa suprugom i djecom. Iako je preživio najteže trenutke, ne gaji mržnju prema ikome. Vjeruje u bolju budućnost Bosne i Hercegovine, gdje će svi živjeti zajedno i razumijevati svoje razlike na bolji način. Priča o njegovom preživljavanju i danas služi kao podsjetnik na strahote rata i snagu ljudskog duha.
