Jedna majka imala je samo jednog sina. Od trenutka kada ga je rodila, cijeli njen život bio je podređen njemu.
Brinula je da bude sit, da bude uredan, da se školuje i da mu ništa ne nedostaje. Kada bi bio bolestan, ona nije spavala. Kada bi njemu bilo teško, ona bi tražila način da mu olakša. Njena sreća bila je njegova sreća.
Godine su prolazile.
Sin je odrastao, postao svoj čovjek i počeo živjeti vlastitim životom. Obaveze su se množile, vrijeme je prolazilo, a majka je sve češće ostajala sama.
Ipak, nije se žalila.
Bilo joj je dovoljno da čuje njegov glas, da ga vidi i da zna da je dobro.
Ali kako to često biva, čovjek se navikne na ono što ima. Sin je počeo uzimati majčinu ljubav zdravo za gotovo. Nije više primjećivao koliko joj znači njegov dolazak, koliko dugo čeka njegov poziv i koliko joj malo treba da bude sretna.
Jednoga dana dogodilo se nešto što ga je natjeralo da se prisjeti svega.
Prisjetio se ruku koje su ga nosile dok je bio dijete. Prisjetio se žene koja je za njega odvajala posljednji zalogaj. Prisjetio se noći kada je ona bila budna dok je njemu bilo loše.
Tada je shvatio koliko je majčina ljubav velika, a koliko je malo pažnje potrebno da bi joj se barem dio toga uzvratio.
Neke stvari shvatimo tek kada vrijeme počne prolaziti brže nego što želimo.
Roditelji stare. Njihova snaga slabi. Ljudi kojima smo nekada bili potrebni za sve, jednoga dana postanu oni kojima treba naša ruka, naš razgovor i naše strpljenje.
Zato ne čekaj poseban razlog da nazoveš majku.
Ne čekaj praznik da je posjetiš.
Ne čekaj da izgubiš ono što danas imaš da bi shvatio koliko je vrijedilo.
Jer majka često ne traži ništa osim nekoliko minuta vremena od djeteta kojem je poklonila cijeli svoj život.
