Edin Džeko rekao zbogom dresu BiH: oproštajna noć puna emocija u Zenici
Na Bilinom polju u Zenici sinoć je ispisano jedno od najemotivnijih poglavlja u historiji bosanskohercegovačkog fudbala. U utakmici Lige nacija protiv Švedske, Edin Džeko odigrao je svoj posljednji meč u dresu fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, čime je završena era koja je trajala gotovo dvije decenije i obilježila generacije navijača, sportskih ljubitelja i mladih fudbalera koji su u njemu vidjeli simbol upornosti, profesionalizma i nade.
Za mnoge je upravo Džeko bio više od kapitena i najboljeg strijelca. Bio je lice reprezentacije u najvažnijim trenucima, čovjek koji je nosio teret očekivanja u kvalifikacijama, prijateljskim utakmicama, velikim pobjedama i bolnim porazima. Njegov oproštaj nije bio samo kraj jedne igračke priče, već i trenutak u kojem se sabira sve ono što je reprezentativni dres značio za njega, ali i za cijelu zemlju.
Odlazak takvog igrača uvijek je emotivan, ali Džekin rastanak imao je posebnu težinu jer je godinama bio jedan od rijetkih neupitnih simbola državnog tima.
Poslije utakmice, Džeko nije skrivao da mu je večer bila teška i ispunjena snažnim osjećanjima. Govoreći o odluci da se oprosti od reprezentacije, istakao je da su emocije bile pomiješane, ali i da odlazi s osjećajem zadovoljstva jer je, kako kaže, uvijek davao sve od sebe. Takve riječi nisu bile samo sportska fraza, nego sažetak karijere u kojoj je svaki nastup za Bosnu i Hercegovinu nosio dodatnu odgovornost.
Za igrača njegovog kalibra reprezentacija nikada nije bila usputna stanica, nego pitanje ponosa i pripadnosti.
Noć na Bilinom polju bila je pažljivo oblikovana emocijom. Saigrači su mu dva puta formirali špalir, a stadion je pratio svaki njegov korak dok je nakon posljednjeg sudijskog zvižduka obišao počasni krug i pozdravio se s navijačima. Ti prizori su podsjetili na način na koji se opraštaju najveći: uz aplauz, zahvalnost i osjećaj da je zajednica svjesna veličine trenutka.
Navijači su dobili priliku da posljednji put pozdrave čovjeka koji je godinama bio glavni adut Zmajeva, a Džeko im je uzvratio na način koji je uvijek bio njegov zaštitni znak — dostojanstveno i s emocijom.
Ipak, trenutak koji je najdublje pogodio i samog Džeku dogodio se daleko od reflektora i kamera, u susretu s porodicom. Kako je priznao, najteže mu je bilo kada je krenuo prema najbližima i ugledao djecu u suzama. Taj prizor, koliko god intiman bio, pokazuje ljudsku stranu sporta koju često zaboravljamo. Iza velikih pobjeda, golova i rekorda stoje porodične žrtve, odsustva, putovanja i godine prilagođavanja životu profesionalnog fudbalera.
U takvim trenucima postaje jasno da je i za najveće sportiste oproštaj od dresa emotivniji nego što publika može vidjeti sa tribina.
U danima i sedmicama koje slijede, sigurno će se postavljati pitanje ko će preuzeti ulogu koju je Džeko imao u nacionalnom timu. Međutim, on sam nije želio da priča o nasljedniku, naglašavajući da ne treba niko da ga mijenja. Po njegovim riječima, svako od reprezentativaca ima svoj identitet, svoje ime i prezime, te je upravo to snaga ovog tima.
Takav stav govori i o njegovom razumijevanju savremenog fudbala, u kojem se ne traži kopija jednog igrača, nego prostor da nova generacija izgradi vlastiti karakter. Bosna i Hercegovina, prema Džekinim riječima, ima dovoljno kvaliteta da nastavi svoj put, a respekt koji drugi timovi pokazuju ovoj grupi igrača dokaz je da postoji osnova za novi razvoj.
Džeko je posebno naglasio koliko mu je značilo što je tokom karijere vidio poštovanje navijača ne samo na stadionu, već i u Sarajevu, kao i širom Bosne i Hercegovine. To priznanje, kako je rekao, za njega je znak da je uradio nešto vrijedno za državu koju je uvijek predstavljao s ponosom. U njegovim riječima osjetila se zahvalnost, ali i svijest da sportisti nerijetko postaju dio kolektivnog identiteta jednog naroda.
Kada javnost prepozna trud, odricanje i dosljednost, to postaje nagrada koja nadilazi statistiku.
Njegov reprezentativni put počeo je prije gotovo dvadeset godina i u tom periodu Bosna i Hercegovina je prošla kroz različite generacije, uspone i razočaranja. Džeko je ostao konstanta kroz sve te promjene, fudbaler čija je reputacija rasla i izvan granica zemlje, ali koji nikada nije izgubio vezu s nacionalnim dresom.
Za mlađe igrače on je bio primjer profesionalnog odnosa prema poslu, dok je za navijače predstavljao garanciju da se i iz Bosne i Hercegovine mogu razviti igrači svjetske klase. Njegova karijera u reprezentaciji tako postaje i priča o sazrijevanju bosanskohercegovačkog fudbala, o njegovim limitima, ali i o potencijalu.
Ipak, uprkos emotivnom oproštaju, Džeko nije zatvorio vrata fudbalu. Poručio je da ga do kraja sezone čekaju još obaveze, a o svemu što slijedi nakon toga odlučit će naknadno. Ta zadržana otvorenost ostavlja prostor za različite opcije, bilo da se radi o nastavku klupske karijere, novoj ulozi u sportu ili nečemu sasvim trećem. Za sada je, međutim, najvažnije da je završena jedna izuzetna reprezentativna epoha.
Odlazak iz nacionalnog tima ne znači i kraj fudbalske priče Edina Džeke, ali znači kraj jedne velike etape koju će Bosna i Hercegovina dugo pamtiti.
U kolektivnom pamćenju navijača ostat će brojni njegovi golovi, pobjede i utakmice u kojima je pokazivao liderski karakter, ali će jednako snažno ostati i slika oproštaja u Zenici: špalir saigrača, aplauzi tribina, krug oko terena i suze porodice. Takvi trenuci podsjećaju da je fudbal mnogo više od rezultata. On je priča o pripadnosti, osjećaju zajedništva i uspomenama koje traju i kada se svjetla stadiona ugase.
Edin Džeko je reprezentaciji dao mnogo, a oproštaj je pokazao da je i reprezentacija njemu vratila isto toliko kroz ljubav i poštovanje.
