Muslihuni u Sandžaku: stara tradicija mira koja je ponovo dobila savremeni značaj
Potpisivanje Povelje o vraćanju jedinstva Islamske zajednice u Novom Pazaru 14. augusta 2026. godine otvorilo je prostor ne samo za političko-vjersku analizu, nego i za podsjećanje na jednu duboko ukorijenjenu sandžačku instituciju: muslihunstvo.
Iako su u fokusu javnosti prirodno bili predstavnici dvije ranije razdvojene islamske strukture, posebnu pažnju privukla je i uloga sandžačkih musliuna, ljudi koji su mjesecima prije potpisivanja povelje radili tiho, daleko od kamera, na približavanju stavova i stvaranju uslova za dogovor.
Za mlađe čitaoce, posebno one izvan Sandžaka, sama riječ možda zvuči arhaično ili nepoznato, ali muslihuni nisu novost nastala u savremenom trenutku. Naprotiv, riječ je o tradicionalnom obrascu posredovanja koji je u Sandžaku postojao mnogo prije nego što su u svakodnevni govor ušli termini poput medijacije, arbitraže ili facilitacije. Muslihun je čovjek koji ne dolazi da presudi, nego da izmiruje, da približi ljude i ublaži posljedice sukoba.
On je, u najširem smislu, čuvar društvenog mira.
U tradicionalnom sandžačkom društvu muslihuni su birani među ljudima kojima se vjerovalo, a to povjerenje nije dolazilo iz institucije, nego iz karaktera. To su mogli biti ugledni domaćini, trgovci, prvaci, alimi, starješine ili drugi ljudi čija riječ nije bila laka niti neobavezna. Njihova snaga nije se temeljila na sili, već na ugledu, nepristrasnosti i sposobnosti da ih obje strane prihvate.
Upravo ta činjenica daje muslihunstvu posebnu društvenu vrijednost: ono nije bilo formalna služba, nego moralni autoritet zajednice.
Bitno je razumjeti da muslihun nije bio sudija u klasičnom smislu. Državni sud može donijeti presudu čak i kada jedna strana ostane nezadovoljna, ali muslihun nema tu vrstu prinude. Njegova „presuda“ traje samo onoliko koliko traje povjerenje koje je stekao.
Zbog toga su u sandžačkom predanju posebno važna tri nepisana pravila: ne svrstavati se ni na jednu stranu, ne govoriti više nego što je potrebno i ne dozvoliti da riječ izgubi težinu. U toj jednostavnosti krije se cijela filozofija posredovanja.
Ova institucija je bila posebno važna u sredinama gdje su porodične, rodbinske i komšijske veze bile izuzetno guste i gdje je jedan spor lako mogao prerasti u dugogodišnje neprijateljstvo. Sukob dvojice ljudi nije ostajao samo na njima; često se širio na kuće, bratstva i čitave porodice.
U takvom okruženju muslihun je imao gotovo preventivnu ulogu: njegov zadatak nije bio samo da zaustavi svađu, nego da spriječi da ona preraste u lanac odmazde i novih poniženja. Zbog toga su muslihuni bili važni i kao društveni amortizer.
Sama riječ muslihun vodi porijeklo iz arapskog jezika, od korijena ṣ-l-ḥ, iz kojeg nastaju pojmovi povezani s mirom, popravljanjem i uspostavljanjem reda. Sulh znači mir ili nagodbu, dok islah označava popravljanje stanja i otklanjanje razdora. U tom jezičkom okviru muslihun nije samo posrednik, nego onaj koji popravlja ono što je poremećeno.
Ta nijansa je veoma važna: cilj nije tek zaustaviti sukob, nego obnoviti narušeni društveni poredak i vratiti mogućnost zajedničkog života.
Posebnu težinu ovoj tradiciji daje i njen širi islamski kontekst. Kur’anski ajet iz sure El-Hudžurat, koji poziva na izmirivanje sukobljenih skupina vjernika, pokazuje da mirenje nije privatna emocija, nego društvena obaveza. Ako se dvije skupine sukobe, treća strana pozvana je da interveniše, ali uz uslov da postupak bude pravedan. To znači da mir nije samo odsustvo sukoba, nego i pravedno uspostavljen odnos.
U tom smislu, muslihunstvo je duboko ukorijenjeno u islamskoj etici i društvenoj praksi.
Sandžak je ovu ideju prepoznao i prilagodio vlastitim okolnostima. Tokom različitih političkih sistema i administrativnih uređenja, lokalno stanovništvo često nije imalo dovoljno povjerenja u državne strukture ili nije moglo računati na njihovu neposrednu pomoć. Zato su ljudi oslanjali na vlastite mehanizme rješavanja sporova. Muslihunstvo je u tom smislu djelovalo kao vansudska institucija zajednice, zasnovana na običaju, međusobnom poštovanju i potrebi da se sačuva unutrašnja stabilnost.
Nije se čekalo da se spor „sam“ riješi; tražio se čovjek koji će među zavađenima otvoriti vrata razgovora.
Historijski tragovi pokazuju da posredovanje muslihuna nije bilo ograničeno na Sandžak. Osmanski sudski zapisi iz Carigrada bilježe slučajeve u kojima su se, nakon ozbiljnih sporova, upravo muslihuni pojavili kao ljudi koji pomažu da strane dođu do nagodbe. U pojedinim dokumentima riječ je o novčanim potraživanjima, u drugima o fizičkim povredama, pa čak i o bračnim i imovinskim sporovima.
To znači da je muslihunstvo bilo dio mnogo šireg osmanskog pravnog i društvenog svijeta, u kojem je pored formalnog suda postojala i razvijena praksa sporazumnog rješavanja konflikata.
Upravo tu se vidi jedna od najvećih vrijednosti ove tradicije: muslihun nije bio samo „posrednik“ u tehničkom smislu, nego čovjek koji je znao kako se spašava ljudsko dostojanstvo. Znao je kada treba govoriti, a kada šutjeti; kome prići prvo; kako ublažiti povrijeđeni ponos; kako omogućiti da se neko povuče, a da to ne doživi kao poraz.
U manjim sredinama, gdje je svaka riječ imala težinu, takva vještina bila je gotovo jednako važna kao i formalno znanje. Zato su muslihuni predstavljali neku vrstu društvene diplomatije.
Ni savremeno doba nije ukinulo potrebu za takvim ljudima. Iako danas postoje sudovi, advokati, policija, javni bilježnici i zakonski uređena medijacija, to ne znači da su svi konflikti riješeni kada se završi pravni postupak. Sud odlučuje ko je u pravu po zakonu, ali ne odgovara uvijek na pitanje kako će dvije strane nastaviti živjeti jedna pored druge. Tu nastupa razlika između presude i pomirenja.
Presuda može završiti predmet, ali ne mora završiti neprijateljstvo. Muslihun je upravo čovjek koji pokušava da zaključi i ono drugo poglavlje, ono ljudsko.
Zbog toga se muslihunstvo ne može posmatrati kao folklorni ostatak prošlosti, već kao dio društvenog pamćenja i kolektivne inteligencije Sandžaka. Ono govori o načinu na koji je zajednica čuvala svoje unutrašnje veze, kako je sprečavala eskalaciju sukoba i kako je nalazila ljude kojima su obje strane mogle otvoriti vrata. U vremenu kada se mnogi sporovi brzo pretvaraju u trajne podjele, ova stara tradicija djeluje iznenađujuće savremeno.
Zato je i današnje spominjanje muslihuna u kontekstu vraćanja jedinstva Islamske zajednice mnogo više od lokalne vijesti. To je podsjetnik da neke zajednice imaju vlastite, duboko ukorijenjene mehanizme smirivanja tenzija i vraćanja povjerenja. Sandžak je takav mehanizam nazvao jednostavno i precizno: muslihun.
U toj riječi sadržana je i tradicija i odgovornost, i prošlost i budućnost, i čovjekova potreba da ne ostane zarobljen u sukobu, nego da pronađe put natrag prema drugome.
U konačnici, priča o muslihunima govori o jednoj trajnoj društvenoj istini: kada ljudi više ne mogu razgovarati sami, potreban im je neko ko će to učiniti umjesto njih, ali bez zauzimanja strane. U tome je snaga ove tradicije i razlog zbog kojeg ona nije nestala iz kolektivnog sjećanja.
Ona podsjeća da je pomirenje umijeće, a ne slučajnost, i da zajednica opstaje ne samo zahvaljujući zakonima, nego i zahvaljujući ljudima koji znaju kako da vrate izgubljeni mir.
