Gdje je Džehennem?

Prostranost Dženneta i pitanje mjesta za Džehennem u Allahovom stvaranju

Kur’anski ajet iz sure Alu Imran snažno podsjeća vjernike na veličinu Allahove milosti i na ozbiljnost duhovnog puta kojim čovjek treba ići: “I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet, prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje!” (Alu Imran, 133).

Ove riječi nisu samo poziv na nadu, nego i poziv na djelovanje, na moralnu budnost i na trajno nastojanje da čovjek svoj život uskladi s vjerom. Ajet govori o prostoru Dženneta, ali istovremeno otvara i dublja pitanja o Božijem stvaranju, o granicama ljudskog znanja i o onome što se nalazi izvan dometa naših osjetila i razuma.

U svakodnevnom govoru ljudi često zamišljaju svemir kao nešto što je ograničeno onim što vide: nebo iznad nas i Zemlju pod nogama. Međutim, islamsko učenje nas uči da je stvarnost mnogo šira i složenija od toga. Allahovo carstvo nije svedeno na ono što čovjek može vidjeti ili izmjeriti. Postoje prostranstva, svjetovi i stvorenja o kojima mi nemamo potpuno znanje.

Upravo zato i Kur’an često podsjeća čovjeka da je njegovo znanje ograničeno, a da je Allahovo znanje obuhvatno i savršeno. Kada vjernik razmišlja o Džennetu kao o prostoru “prostranom kao nebesa i Zemlja”, on zapravo razmišlja o veličini Allahove moći, a ne o zemaljskim mjerilima koja bi mogla obuhvatiti ahiretsku stvarnost.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio je muslimane kako da govore o Božijoj veličini na način koji prelazi granice običnog ljudskog poimanja. U poznatom zikru nakon rukua vjernici izgovaraju: “Gospodaru naš, Tebi neka je hvala onoliko koliko može ispuniti nebesa i Zemlju, i još onoliko koliko Ti hoćeš nakon toga.” Ovaj izraz nije puka poetika, nego odraz dubokog tevhida.

Čovjek priznaje da ni nebesa ni Zemlja nisu konačna mjera Allahove veličine, jer nakon toga postoji još “ono što Allah hoće”. U tome je sadržana poruka da je Božija moć veća od svake zamišljene granice, pa i od granice koju čovjek pokušava postaviti kada pita kako Džennet može biti prostran, a da postoji i Džehennem.

Takva pitanja nisu nova. Ona su postavljana još u prvim generacijama muslimana, a zanimala su i ljude koji su dolazili iz tradicija ranijih Objavu. Kada su pitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “Gdje je onda Džehennem ako je Džennet prostran kao nebesa i Zemlja?”, odgovor koji je dobio pokazuje koliko je vjera duboko ukorijenjena u razumijevanje koje nadilazi površna poređenja.

U jednoj predaji odgovor je glasio: “A gdje bude noć, tu nastupi dan?” Time je ukazano da jedna stvar ne poništava drugu samo zato što je nama njihova istovremenost teško zamisliva. Kao što noć i dan ne moraju biti u sukobu, nego se smjenjuju prema Allahovom određenju, tako i Džennet i Džehennem mogu postojati u skladu koji je nama djelimično nedokučiv.

Jedna predaja koju bilježi Bezzar, preko Ebu Hurejre, dodatno pojašnjava ovu ideju. Kada je čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje je dan kada noć prekrije sve stvari, odgovoreno mu je da je “tamo gdje Allah hoće da bude”. Na to je uslijedio zaključak da je i Džehennem tamo gdje Allah hoće da bude.

Ova logika nije pokušaj da se vjerske istine svedu na prostorne slike, već nastojanje da se ljudski razum umiri i usmjeri. Ako noć i dan mogu postojati kao dva stanja jedne stvarnosti, bez našeg potpunog razumijevanja njihova mjesta i obima, onda je još lakše razumjeti da Allah može stvoriti različite razine postojanja koje ljudima nisu vidljive, a koje su ipak potpuno stvarne.

Imam Ibn Kesir, komentarišući ovu predaju, ukazao je na dva moguća razumijevanja. Prema prvom, noć ne prestaje postojati samo zato što mi na jednom dijelu Zemlje vidimo dan; ona se jednostavno nalazi na drugom mjestu koje nama u tom trenutku nije vidljivo. Prema drugom tumačenju, noć i dan postoje na suprotnim stranama svijeta, pa se njihovo prisustvo ne isključuje.

Na sličan način, Džennet se opisuje kao nešto što je iznad nebesa, ispod Arša, dok je Džehennem na drugoj, suprotnoj razini egzistencije. Ovakvo tumačenje pomaže vjerniku da ne bude zbunjen činjenicom da i Džennet i Džehennem mogu postojati istovremeno, iako je Džennet opisan kao prostran poput nebesa i Zemlje. Allahova stvorenja nisu ograničena ljudskom logikom, nego su uređena prema savršenom znanju i mudrosti Stvoritelja.

Važno je naglasiti i to da savremena nauka, iako ne govori o ahiretu, ipak potvrđuje koliko je svemir ogroman i koliko je ljudska percepcija sužena. Astronomi danas govore o zvijezdama i galaksijama koje su udaljene milionima, pa čak i milijardama svjetlosnih godina. Naša planeta je u tom beskrajnom prostranstvu tek mali trag, a čovjekovo iskustvo zauzima još manji dio.

Ta naučna otkrića ne daju konačan odgovor o Džennetu i Džehennemu, ali pomažu da se lakše shvati kako pojam “prostranosti” u Kur’anu ne mora biti ograničen na ono što zemaljski um odmah može zamisliti. Ako je materijalni svemir toliko ogroman, koliko tek mora biti veliko Allahovo stvaranje u njegovim nevidljivim dimenzijama?

Iz ovog pitanja izvodi se i važna duhovna pouka: vjernik ne treba da se opterećuje pitanjima koja ga udaljavaju od poslušnosti, nego da iz njih uzme ono što ga podsjeća na Allahovu moć, na ahiret i na odgovornost. Džennet nije tema koja treba da izazove polemiku, nego motivaciju.

Njegova prostranost znači da Allahova nagrada nadmašuje svako očekivanje, a spominjanje Džehennema podsjeća da postoji i pravda koja obuhvata one koji odbace istinu i uporno griješe. Između te dvije istine nalazi se čovjekov izbor: hoće li težiti oprostu, bogobojaznosti i dobrom djelu, ili će zanemariti upozorenje i prepustiti se nemaru.

Zato ajet iz sure Alu Imran ne treba čitati samo kao opis budućeg boravišta, nego kao poziv na životnu orijentaciju. On nas uči da je Allahova milost ogromna, da je Njegovo carstvo široko i da se ljudsko znanje pred Njim mora poniziti.

Kada vjernik razmišlja o tome da Džennet obuhvata prostranstvo veće od onoga što može pojmiti, tada ujedno razumije i da njegov spas ne dolazi iz vlastite snage, nego iz Allahove milosti i iz iskrenog truda na Njegovom putu.

Upravo u tom spoju nade i odgovornosti leži ljepota islamskog pogleda na svijet: Allah je beskrajno moćan, Njegovo stvaranje je ogromno, a čovjek je pozvan da svojim djelima zasluži mjesto među onima kojima je obećan Džennet.

U konačnici, pitanje gdje je Džehennem u odnosu na prostranost Dženneta nije pitanje koje treba voditi u sumnju, nego u dublje razumijevanje vjere. Kao što su noć i dan dio jedne uređene stvarnosti, tako su i ahiretske odredbe dio Allahove savršene mudrosti. Vjernik, umjesto da traži ograničenja tamo gdje ih Allah nije postavio, treba da vidi širinu Božijeg stvaranja i ozbiljnost vlastitog položaja.

Ko se boji Allaha, njemu je otvoren put prema oprostu i vječnom boravištu u Džennetu, a ta nada ostaje među najjačim motivima za iskreno življenje vjere.