Da li supružnici imaju pravo na odvojeni život od roditelja i kako islam gleda na miješanje u brak?
Pitanje zajedničkog života sa roditeljima nakon braka jedno je od najosjetljivijih porodičnih pitanja u našem društvu. Mnoge mlade žene, ali i muškarci, ulaze u brak s nadom da će graditi vlastiti dom, vlastiti ritam i vlastitu privatnost, dok istovremeno žele sačuvati poštovanje prema roditeljima i rodbini.
Upravo tu nastaje dilema: da li je dozvoljeno tražiti od budućeg muža da se odvoje od njegovih roditelja, posebno ako postoji mogućnost da žive samostalno i da se izbjegnu stalne napetosti?
Ovo nije samo lično pitanje jedne osobe, nego tema koja se tiče cijelog sistema porodičnih odnosa, običaja, vjerskih principa i psihološke stabilnosti supružnika. U praksi se često pokazuje da zajednički život više bračnih parova u istoj kući, posebno kada nema jasno definisanih granica, vodi ka nesporazumima.
Nije rijetkost da se u takvim kućama miješaju uloge, pa roditelji nastoje zadržati kontrolu nad sinom i njegovom suprugom, dok snaha želi prostor u kojem će ona i njen muž donositi odluke bez stalnog nadzora.
U islamu je veoma naglašeno poštovanje roditelja, ali i zaštita bračne intime. Ta dva principa ne smiju biti suprotstavljena, nego usklađena na način koji donosi mir. Sin je dužan činiti dobročinstvo majci i ocu, paziti na njihove potrebe i ne prekidati veze s njima. Međutim, to ne znači da roditelji imaju pravo upravljati brakom svog sina kao da je riječ o produžetku njihove kuće i njihovih odluka.
Kada se mladi vjenčaju, oni osnivaju novu porodicu koja ima svoje pravo na privatnost, odgovornost i samostalnost.
Granice između poslušnosti roditeljima i odgovornosti prema supruzi
Jedna od najvećih zabluda u porodičnim odnosima jeste miješanje sinovske poslušnosti s bračnom obavezom. Muž je dužan biti dobar prema majci i ocu, poštovati ih i pomagati im, ali njegova supruga nije osoba koja mora živjeti pod upravom svekrve ili svekra. Njegova ljubav prema majci ostaje, ali bračna veza traži drugačiji oblik odgovornosti.
Supruga ima pravo da od svog muža traži da njihov brak bude zaštićen od spoljnog uplitanja, naročito ako takvo uplitanje stvara stalne svađe i narušava sklad u kući.
Roditelji ponekad iz najbolje namjere prelaze granicu. Majka koja je godinama brinula o sinu teško prihvata da on sada ima drugu ženu kojoj poklanja pažnju, vrijeme i ljubav. To je ljudski i emotivno razumljivo. S druge strane, snaha ne ulazi u brak da bi dijelila muža sa čitavom porodicom niti da bi stalno osjećala da neko nadzire njen život. U takvim okolnostima obje strane često pogrešno razumiju svoju ulogu.
Svekrva misli da štiti sina, a snaha misli da se brani od nepravde, i upravo tu nastaju sukobi koji mogu potrajati godinama.
Islam, međutim, jasno stavlja naglasak na pravednost i očuvanje bračnog mira. Kur’anski principi o dobročinstvu prema roditeljima ne znače da roditelj smije upravljati novim domaćinstvom. Isto tako, ljubav i poštovanje prema supruzi ne znače prekid odnosa s porodicom.
Potrebna je ravnoteža, a ona se postiže onda kada muž preuzme odgovornost za svoju novu porodicu i istovremeno zadrži poštovanje prema roditeljima, bez dozvole da njihovo mišljenje postane presudno u svakoj bračnoj odluci.
Zašto zajednički život često stvara tenzije
Život u zajednici, posebno u kućama gdje više bračnih parova dijeli isti prostor, vrlo često donosi problem privatnosti. U mnogim domaćinstvima nema jasno određenih granica: ko donosi odluke, ko upravlja kućom, ko ima pravo ulaziti u spavaću sobu, ko raspoređuje vrijeme i obaveze. Kada takva pitanja nisu riješena od početka, onda se i najmanji nesporazum pretvara u ozbiljan sukob.
Snaha tada osjeća da nema svoj mir, a svekrva da gubi autoritet.
Posebno je osjetljivo pitanje bračne intime. Bračni par treba prostor u kojem može razgovarati, odmarati se, dogovarati i živjeti bez osjećaja da ih neko stalno posmatra ili sluša. Ako roditelji bez kucanja ulaze u sobu, ispituju detalje iz bračnog života ili komentarišu ponašanje supružnika, tada se narušava dostojanstvo oba supružnika. Takvo ponašanje nije samo stvar običaja, nego i pitanje međusobnog poštovanja, a ono je temelj svake zdrave porodice.
Treba imati na umu i to da se problemi ne javljaju samo između svekrve i snahe, nego i između sina i majke, pa čak i između samih supružnika. Kada muž ne zna kako da postavi granice, on se nađe između dvije strane: jedne koja traži da ostane uz roditelje i druge koja traži zaštitu vlastitog doma. Ako tada ne donese jasnu odluku, konflikt se produbljuje.
U mnogim slučajevima upravo neodlučnost muža dovodi do toga da brak postane opterećen, a emocije iscrpljene.
Da li je odvajanje rješenje i šta ono zapravo znači
Odvajanje od roditelja ne mora značiti prekid kontakta, hladnoću ili nezahvalnost. Naprotiv, može značiti samo uspostavljanje zasebnog porodičnog prostora u kojem će supružnici imati vlastitu odgovornost. To je često najbolji način da se sačuva i brak i odnos s roditeljima. Kada svako ima svoj dom, smanjuje se mogućnost stalnih tenzija, a povećava se prilika za lijep i iskren odnos na osnovu poštovanja, a ne svakodnevne borbe za kontrolu.
U islamskom učenju nema zabrane da se porodice, ako je to potrebno, odvoje i žive samostalno. Čak se može reći da je u mnogim okolnostima to korisno i preporučljivo, jer sprječava fitnu, ogovaranje, nepotrebne rasprave i narušavanje bračne sreće. Ako postoji mogućnost da bračni par živi sam, a time sačuva mir i dostojanstvo, onda takva odluka može biti vrlo mudra.
Posebno kada su oba supružnika zaposlena i imaju dovoljno sredstava za samostalan život, argument za odvajanje postaje još jači.
Važno je, međutim, da se o tome razgovara smireno i razumno. Odluka ne treba biti donesena iz inata, prijetnje ili pritiska, nego iz želje da se očuva budući brak. Ako muž ne zna kako da razgovara s roditeljima, ako stalno odgađa odluku i ne pokazuje da je sposoban zaštititi svoju porodicu, tada buduća supruga ima pravo da se zapita kakav će biti njihov zajednički život.
Brak nije samo emocija, nego i odgovornost, a odgovornost podrazumijeva sposobnost da se povuku granice.
Kako donijeti ispravnu odluku bez prekidanja rodbinskih veza
Najmudrije je da se prije braka otvoreno razgovara o svemu što može postati izvor problema: gdje će se živjeti, kakav će biti odnos s roditeljima, ko će donositi odluke i kakva se privatnost očekuje. Mnogo je lakše dogovoriti se unaprijed nego kasnije gasiti požar koji je već izbio. Ako muž pokazuje razumijevanje, poštovanje i spremnost da izgradi samostalan dom, to je dobar znak.
Ako, međutim, stalno ponavlja da ne može ništa odlučiti bez roditelja, onda je to ozbiljno upozorenje.
Istovremeno, i buduća supruga treba voditi računa da zahtjev za odvajanjem ne bude praćen prezirom prema roditeljima. Cilj nije poniženje porodice, nego zaštita braka. Svekrva se treba poštovati kao majka muža, ali ne kao osoba koja upravlja novim domaćinstvom. Roditelji se trebaju uvažavati, obilaziti i pomagati, ali ne smiju biti treća strana koja stalno odlučuje o svemu.
Mir u braku često zavisi upravo od toga da se ova razlika jasno razumije.
Zbog toga je razumljivo kada žena kaže da se oslanja na Allaha, klanja istiharu i traži uputu. To je znak ozbiljnosti i svjesnosti da brak nije mala stvar. Uspješan brak nije onaj u kojem nema problema, nego onaj u kojem supružnici znaju postaviti zdrave granice, čuvati roditeljsko pravo i istovremeno zaštititi vlastiti dom.
Ako se odnos prema roditeljima može sačuvati i bez zajedničkog života pod istim krovom, onda je to često put ka većem miru, više ljubavi i manje konflikata.
