Brian Wright kaže da su ga tokom godina bezbroj puta pitali kako je postao musliman. Dok je boravio u Indiji radeći istraživanje za doktorat, pitanje se toliko često ponavljalo da je na kraju snimio svoju priču kako je ne bi morao svaki put iznova prepričavati.
Ali odmah upozorava one koji očekuju čudo: njegova priča nema pustinju, viziju niti dramatičan znak s neba.
Naprotiv.
Do islama je, kako sam kaže, došao jednim od najčudnijih mogućih puteva:
tako što je prvo postao njegov neprijatelj.
U srednjoj školi bio je potpuno razočaran religijom. Nije istinski vjerovao, iako je odlazio u crkvu kako bi pred porodicom održavao privid da je još uvijek dio njihove vjerske tradicije.
Kasnije se njegov odnos prema islamu nije popravio – postao je još negativniji.
Počeo je istraživati islam upravo iz suprotnog razloga od onoga koji bi se očekivao od budućeg muslimana. Nije tražio razlog da povjeruje.
Tražio je razlog da islam odbaci.
Čitao je ono što je smatrao dokazima protiv islama i muslimana. Želio je razumjeti religiju koju je gledao s nepovjerenjem i pronaći potvrdu da su njegove negativne predstave opravdane.
Ali istraživanje mu je počelo stvarati problem.
Što je više čitao, nailazio je na stvari koje se nisu uklapale u sliku koju je ranije imao.
Pitanja koja su mu izgledala jednostavna postajala su složenija. Argumenti koje je ranije prihvatao bez mnogo razmišljanja više mu nisu izgledali tako uvjerljivo.
Proces nije trajao nekoliko dana.
Godinama se borio s vlastitim zaključcima.
U jednom trenutku našao se u veoma neobičnom položaju: istraživao je islam pokušavajući ga pobiti, a istovremeno je postajao sve uvjereniji da Bog postoji i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov poslanik.
Umjesto da odmah prihvati ono do čega je došao, povukao se.
Nekoliko mjeseci pokušavao je živjeti normalno. Prestao je aktivno razmišljati o istraživanju koje ga je pratilo gotovo tri godine. Družio se s prijateljima, među kojima je bilo i muslimana, i pokušavao uživati u posljednjoj godini univerziteta.
A onda mu je jednog dana prišao prijatelj musliman.
Pitao ga je šta se dogodilo s njegovim istraživanjem islama.
Brian mu je rekao da više nije zainteresiran.
Ali zatim je priznao nešto veoma važno.
Bio je prilično siguran da Bog postoji.
Bio je prilično siguran i da je Muhammed Njegov poslanik.
Samo nije znao šta bi trebao učiniti s tim uvjerenjem.
Prijatelj mu je tada odgovorio jednostavnom rečenicom koja je presjekla godine njegovog unutrašnjeg sukoba:
„Izgleda da si već musliman, samo to još nisi ozvaničio.“
Brian kaže da ga je ta rečenica šokirala.
Ali nekoliko dana kasnije shvatio je da je prijatelj pogodio samu srž problema.
U svom srcu već je prihvatio ono što islam traži od čovjeka da vjeruje.
Problem više nije bio nedostatak dokaza.
Problem je bio što nije želio otvoreno priznati zaključak do kojeg ga je njegovo vlastito istraživanje dovelo.
I tako se dogodio obrat koji na početku njegovog puta vjerovatno niko nije mogao očekivati.
Nakon gotovo godinu dana intenzivnog istraživanja svega što je mogao pronaći protiv islama i muslimana, četvrtog dana ramazana krenuo je prema lokalnoj džamiji.
Ne da raspravlja.
Ne da traži još jedan argument protiv islama.
Nego da izgovori šehadet.
Čovjek koji je krenuo istraživati islam kao njegov protivnik ušao je u džamiju da postane musliman.
Kada danas gleda unazad, Brian kaže da ga posebno zadivljuje jednostavnost i jasnoća istine. Čovjek je može pokušavati prekriti, može joj se opirati i može krenuti u potragu očekujući potpuno suprotan rezultat – ali, prema njegovom iskustvu, istina na kraju ponovo izađe na površinu.
Iz svog putovanja izvukao je i jednu veliku pouku: ako čovjek iskreno traži istinu, otvorenog srca i s jasnom namjerom da je slijedi kada je pronađe, može završiti upravo tamo gdje nikada nije očekivao.
U njegovom slučaju potraga koja je trebala dokazati zašto ne treba vjerovati islamu završila je riječima kojima je javno potvrdio da vjeruje u jednog Boga i Njegovog Poslanika.
