Sunneti koje je vrijedno vratiti u svakodnevni život Bošnjaka
U svakom narodu postoje navike koje se prenose generacijama, ali pitanje je da li su te navike zaista u skladu s vjerom ili su samo postale toliko ukorijenjene da ih ljudi više ne propituju.
Kod Bošnjaka, kao i kod mnogih drugih muslimanskih zajednica, često se desi da se običaj prihvati kao nešto “normalno” i “naše”, dok se sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doživljava kao nešto strano, pa čak i neobično. Upravo tu nastaje veliki problem: kada tradicija počne potiskivati vjeru, čovjek može misliti da čuva svoj identitet, a zapravo se udaljava od onoga što ga zaista uzdiže.
Jedna od najraširenijih pogrešnih predstava odnosi se na odnos muškarca i žene. Kod mnogih je duboko ukorijenjeno uvjerenje da muškarac ne treba razgovarati sa suprugom o svojim brigama, dilemama i životnim odlukama, jer bi to navodno značilo da je slab ili neodlučan. Takvo razmišljanje nije samo pogrešno, nego i štetno. Brak nije prostor za nadmetanje, nego za međusobno povjerenje, smirenost i savjetovanje.
Ako supružnici ne mogu jedno drugome reći ono što ih tišti, kako će onda graditi zajednički život?
Primjer Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potpuno ruši tu pogrešnu sliku. On nije bio čovjek koji je glumio hladnoću, niti je smatrao da je poniženje ako se povjeri svojoj supruzi. Naprotiv, nakon početka Objave, upravo je otišao kući, potražio utjehu kod Hatidže, radijallahu anha, i njoj prvi ispričao ono što ga je duboko potreslo. Ona mu je bila prva podrška, prvo utočište i prva osoba kojoj je ukazao povjerenje.
Njegov postupak nije bio znak slabosti, nego znak veličine, zrelosti i sigurnosti u vlastiti karakter.
Hatidža, radijallahu anha, nije bila samo supruga u formalnom smislu. Bila je žena koja je razumjela, ohrabrila i savjetovala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslušao je njen prijedlog da odu do njenog rođaka, učenog čovjeka koji će im pomoći da razumiju ono što se dogodilo. U tome se vidi jedna važna poruka: žena u islamu nije marginalizovana figura, nego osoba čije mišljenje može biti dragocjeno i presudno.
Oni koji tvrde suprotno često ne govore o islamu, nego o vlastitim predrasudama i kulturološkim naslijeđima.
Još jedna štetna navika jeste uvjerenje da je odgoj djece isključivo ženski posao. U mnogim sredinama otac se smatra “pravim muškarcem” tek kada donosi novac kući, dok su emocije, igra, razgovor i prisustvo uz djecu navodno rezervisani za majku. Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je sasvim drugačiji model očinstva. On je volio svoju djecu, grlio ih, ljubio i javno iskazivao nježnost prema njima.
To nije umanjilo njegovu dostojanstvenost, nego je pokazalo koliko je njegova vjera duboko prožimala i njegovu porodicu i njegov odnos prema najmlađima.
Posebno je značajno prisjetiti se njegove ljubavi prema kćerki Fatimi, radijallahu anha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije skrivao nježnost prema njoj, a njihova bliskost ostala je poznata kao primjer toplog porodičnog odnosa. U vremenu kada se rođenje kćerke nekada doživljavalo kao teret, islam je došao da takvo razmišljanje ispravi i uzdigne dostojanstvo ženskog djeteta. Voljeti kćerku nije slabost, nego sunnet.
Provoditi vrijeme s djecom, razgovarati s njima, učiti ih i pokazivati im ljubav – sve je to dio zdravog islamskog odgoja.
Još jedna tema oko koje se često prave nepotrebne šale jeste muška emocionalnost. U mnogim društvima se od dječaka od malih nogu traži da ne plaču, da ne pokazuju tugu i da sve nose u sebi. Takav obrazac stvara generacije muškaraca koji ne znaju izraziti osjećanja, a zatim te potisnute emocije izlaze kroz ljutnju, povlačenje ili unutrašnju prazninu. Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio takav.
On je plakao iz milosti, tuge i poniznosti pred Allahom. Plakao je i kada je izgubio sina Ibrahima, a njegove suze nisu bile znak slabosti, nego znak čistog i plemenitog srca.
To nas uči da musliman ne treba bježati od svojih emocija, nego ih treba usmjeravati na ispravan način. Nije sramota biti tužan, nije sramota osjetiti bol, nije sramota priznati da nešto teško pada. Sramota je glumiti neosjetljivost i praviti od sebe stijenu, iako je Allah stvorio čovjeka kao biće koje voli, pati, nada se i strahuje.
Ispravna muškost nije odsustvo emocija, nego sposobnost da ih čovjek drži pod kontrolom i koristi u dobru.
Posebno je zanimljivo kako se u društvu često ismijava muškarac koji javno pokaže ljubav prema svojoj supruzi. Ako kaže lijepu riječ, ako pokaže pažnju, ako prizna da mu je stalo do žene, mnogi će to dočekati s podsmijehom. A ipak, upravo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez ustručavanja govorio o svojoj ljubavi prema Hatidži, radijallahu anha, a kasnije i prema Aiši, radijallahu anha.
Njegova ljubav nije bila skrivena niti sramna. Naprotiv, bila je plemenita, čista i dostojanstvena. Voljeti suprugu nije znak slabosti, nego znak velikog srca i stabilne ličnosti.
Nažalost, mnogi muslimani danas više vode računa o tome šta će komšije reći nego o tome šta Allah voli. Tako se običaji, porodični obrasci i društveni pritisci često nameću kao mjerilo časti, iako nemaju temelja u vjeri. Neki će rado prihvatiti sve što je došlo iz tradicije, samo ako zvuči “muški”, “naše” ili “staro”, dok će sa nelagodom gledati na praksu koja dolazi iz sunneta.
A istina je upravo obrnuta: islam nije tu da potvrdi svaku naviku, nego da pročisti čovjeka od onoga što ga udaljava od istine.
Zato je važno vratiti se izvornim vrijednostima. Kur’an i sunnet nisu samo knjige za učenje napamet, nego živi vodič za porodicu, brak, odgoj djece, međuljudske odnose i svakodnevno ponašanje. Ako muškarac želi biti snažan, neka bude pravedan. Ako želi biti ugledan, neka bude blag. Ako želi biti odgojen, neka bude prisutan u kući, pažljiv prema supruzi i nježan prema djeci.
Prava snaga u islamu nije u grubosti, nego u samosavladavanju, odgovornosti i ljubavi koja je vođena vjerom.
Vrijeme je da se s više iskrenosti preispitamo: da li branimo vjeru ili samo branimo navike koje smo naslijedili? Da li zaista slijedimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili samo ponavljamo ono što smo čuli od okoline? Ovo su pitanja na koja svako treba odgovoriti sebi, bez ljutnje i bez ponosa.
Jer ako želimo porodice ispunjene smirajem, djecu koja rastu u ljubavi i brakove koji opstaju, onda moramo prihvatiti sunnet ne samo kao riječ, nego kao način života. U njemu je dostojanstvo, ravnoteža i put ka Allahovom zadovoljstvu.
