Lamija Džigal-Bektešević: povratak iz Nizozemske u Fojnicu i život među konjima
Priče o povratku u zavičaj uvijek nose posebnu emotivnu težinu, a kada se uz to vežu ljubav prema prirodi, životinjama i nova profesionalna strast, tada takva priča postaje mnogo više od obične ljudske sudbine.
Upravo takav je primjer Lamije Džigal-Bektešević, žene koja je nakon godina provedenih u Nizozemskoj odlučila da svoj život nastavi u rodnoj Fojnici, mjestu koje je za nju postalo prostor mira, rada i ponovnog susreta sa vlastitim korijenima.
Njen izbor nije bio tek nostalgičan povratak kući, nego svjestan životni zaokret. Dok mnogi odlazak u inostranstvo doživljavaju kao konačan korak ka stabilnosti i sigurnosti, Lamija je dokaz da se istinska ispunjenost ponekad nalazi upravo tamo odakle smo potekli.
Fojnica joj je, nakon godina života u uređenom i brzim ritmom obilježenom nizozemskom okruženju, ponudila nešto drugo: prostor za svakodnevni rad s konjima, boravak u prirodi i život u skladu s onim što zaista voli.
Ovakve životne odluke često nastaju iz niza malih, ali presudnih razloga. Za Lamiju je ključna bila ljubav prema konjima, koja je s vremenom prerasla iz ličnog interesovanja u način života. Konji nisu samo životinje o kojima brine; oni su, kako se vidi iz njene priče, dio njenog identiteta i svakodnevice.
Upravo zbog posebnog odnosa koji ima prema njima, mnogi je s pravom nazivaju i „šaptačicom konjima“, nadimkom koji govori o povjerenju, strpljenju i međusobnom razumijevanju koje se ne može steći preko noći.
Emisija „Od kuće do kuće“, koju vode Almasa Lazović i Miran Karić, donijela je ovu priču kao podsjetnik da se vrijednost povratka ne mjeri samo kilometrima pređenim između dvije države, nego snagom odluke da se vlastiti život gradi tamo gdje srce osjeća pripadnost. U Lamijinom slučaju, povratak nije značio odricanje od stečenog iskustva, nego njegovo pretvaranje u novu životnu priliku.
Sve što je naučila u inostranstvu sada joj pomaže da u Fojnici razvija svakodnevicu u kojoj se tradicionalni ruralni život spaja s modernim pristupom uzgoju i brizi o životinjama.
Fojnica je, kao mjesto bogate prirode i dugog odnosa stanovništva prema zemlji, stočarstvu i planinskom načinu života, idealna kulisa za ovakvu priču. U vremenu kada sve više ljudi napušta manja mjesta u potrazi za boljim prilikama, primjer Lamije Džigal-Bektešević pokazuje i drugu stranu te stvarnosti: da se u zavičaju može pronaći novi početak, naročito ako postoji jasna vizija i spremnost da se radi ono što čovjeka istinski ispunjava.
Njena priča podsjeća da život na selu nije nužno korak unazad, nego često svjestan izbor kvaliteta, mira i autentičnosti.
Posebnu vrijednost cijeloj priči daje činjenica da je riječ o ženi koja se odlučila baviti poslom koji zahtijeva i fizičku snagu i emocionalnu posvećenost. Uzgoj konja nije jednostavan posao: podrazumijeva svakodnevnu brigu, razumijevanje životinjskih navika, pravilnu ishranu, kretanje, njegu i stalnu prisutnost.
To je posao koji traži strpljenje, disciplinu i duboku posvećenost, a upravo su to osobine koje Lamijinu priču čine inspirativnom za mnoge koji razmišljaju o povratku prirodnijem načinu života ili o pokretanju vlastitog posla u ruralnom okruženju.
Od života u Nizozemskoj do mira u rodnom kraju
Život u Nizozemskoj za mnoge ljude s Balkana znači uređen sistem, stabilnost i mogućnost da se gradi egzistencija u drugačijem društvenom i poslovnom okruženju. Ipak, i pored svih prednosti koje jedna takva sredina može ponuditi, osjećaj pripadnosti često ostaje neizbrisiv. Lamija je upravo kroz taj unutrašnji dijalog, između sigurnosti inostranstva i emocionalne vezanosti za domovinu, odlučila da se vrati u Fojnicu.
Taj korak pokazuje da povratak nije uvijek znak odustajanja, nego može biti rezultat zrelosti i jasnog prepoznavanja onoga što životu daje smisao.
Njen povratak može se posmatrati i kao dio šire priče o ljudima koji nakon godina provedenih van Bosne i Hercegovine odlučuju da svoje znanje, iskustvo i radnu energiju ulože u lokalnu zajednicu. Takvi primjeri su dragocjeni jer pokazuju da povratnici često donose i nove ideje, drugačiju radnu etiku i šire poglede na mogućnosti razvoja.
U Lamijinom slučaju, to znači spajanje iskustva stečenog u inostranstvu s prirodnim resursima i tradicijom rodnog kraja, što može biti značajno i za lokalnu zajednicu koja prepoznaje potencijal u ovakvim inicijativama.
U fokusu ove priče nije samo jedna žena i njen povratak, nego i poruka da životni poziv ponekad pronađe čovjeka tek nakon dugog puta. Lamija je kroz svoj odnos prema konjima pronašla način da objedini ličnu sreću, profesionalni angažman i porodični zavičaj. Takva kombinacija nije česta, ali upravo zato izaziva pažnju i poštovanje.
Njen primjer pokazuje da se ljubav prema životinjama može pretvoriti u ozbiljan životni pravac, a da se pritom ne izgubi veza s mjestom porijekla, nego ona postane još snažnija.
Priče poput ove imaju posebnu vrijednost u medijskom prostoru jer podsjećaju da iza svake dnevne vijesti stoji stvaran čovjek, stvarna odluka i konkretan životni put. Lamijina sudbina nije senzacionalna, ali jeste duboko ljudska i bliska svima koji su barem jednom razmišljali o tome gdje zaista pripadaju. U vremenu brzine, selidbi i stalnih promjena, ona je izabrala ono što joj donosi unutrašnji mir: konje, prirodu i Fojnicu.
Za mnoge će njen primjer biti inspiracija da razmisle o vlastitim izborima, o tome šta ih zaista ispunjava i gdje vide svoju budućnost. Jer ponekad je najveći uspjeh upravo u tome da se čovjek vrati tamo gdje je sve počelo i tamo, sa više iskustva i još jasnijom vizijom, izgradi novi i smisleniji život.
Lamija Džigal-Bektešević je svojim povratkom pokazala da dom nije samo mjesto iz kojeg se odlazi, nego i mjesto kojem se, kad za to dođe pravi trenutak, s radošću vraća.
