U jeku rastućih tenzija na Bliskom istoku, dopisnik Federalna televizija iz Sjedinjenih Država, Ivica Puljić, iznio je detaljnu analizu američko-izraelskih napada na Iran, otvarajući niz pitanja o uzrocima, ciljevima i mogućim posljedicama ove kampanje. Njegovo obraćanje bacilo je svjetlo na širi politički i strateški kontekst odluka koje dolaze iz Washingtona.
Na pitanje da li je potez Amerike bio iznenađujući, Puljić ističe da je odgovor dvojak. S jedne strane, pripreme su, prema svemu sudeći, trajale dugo, ali s druge strane, paralelno su se odvijali i pregovori između Sjedinjene Američke Države i Irana, koji su navodno tekli u dobrom pravcu. Upravo zato nagli prelazak s diplomatije na vojnu akciju izaziva dodatne nedoumice.
U središtu pažnje je predsjednik Donald Trump, čije su poruke Teheranu izazvale snažne reakcije. On je, prema Puljiću, otvoreno pozvao građane Irana da “uzmu slobodu u svoje ruke” i promijene vlast. Ovakva retorika jasno sugerira da je jedan od ciljeva operacije promjena režima u Iranu. Drugi ključni cilj, kako je više puta naglašeno, jeste sprječavanje da Iran razvije ili posjeduje nuklearno oružje.
Trump je poručio i iranskoj vojsci da položi oružje, uz tvrdnju da će iranski nuklearni kapaciteti biti uništeni. Posebno je odjeknula njegova izjava da će “životi američkih heroja biti izgubljeni”, što mnogi tumače kao nagovještaj mogućeg slanja kopnenih snaga. Takva formulacija implicira spremnost na ozbiljniju vojnu uključenost, a ne samo ograničene zračne udare.
Puljić podsjeća i na Trumpove ranije izjave iz 2013. godine, kada je tvrdio da bi tadašnji predsjednik Barack Obama mogao napasti Iran kako bi pokazao odlučnost. Ironično, Obama nije pokrenuo vojnu akciju, već je uspio postići međunarodni sporazum kojim je iranski nuklearni program stavljen pod nadzor. Taj sporazum je, međutim, kasnije poništen upravo od strane Trumpove administracije.
Jedan od elemenata koji se ističe u američkom narativu jeste optužba da je iranski režim u posljednjim mjesecima pogubio desetine hiljada svojih građana. Ove tvrdnje, prema američkim izvorima, dodatno se koriste kao argument za odlučniji pristup prema Teheranu.
Reakcije unutar SAD-a pokazuju duboku političku podjelu. Bijela kuća je najavila brifinge za Kongres, ali je otkriveno da većina zakonodavaca nije bila unaprijed informisana o napadu. Državni sekretar Marco Rubio navodno je neposredno prije početka operacije obavijestio samo manji broj kongresmena.
S druge strane, demokratski senator Tim Kaine oštro je osudio napade, nazvavši ih opasnim i nepotrebnim potezom, pa čak i “kolosalnom greškom”. Dok dio republikanaca bezrezervno podržava predsjednika, postoje i oni koji smatraju da ovakav kurs odstupa od principa “Amerika na prvom mjestu”.
Zanimljiv detalj koji Puljić naglašava odnosi se na komunikaciju s iranskim narodom. Kako će Iranci uopće čuti poruke američkog predsjednika, ako je Trumpova administracija obustavila emitovanje Voice of America, uključujući program na farsiju? Time se dodatno komplikuje pokušaj direktnog obraćanja stanovništvu Irana.
Kada je riječ o globalnim posljedicama, analiza ukazuje da gotovo nijedna zemlja nema stvarnu korist od otvorenog rata s Iranom. Potencijalni rizici su višestruki:
- Naftni šokovi i rast cijena energenata
- Šira regionalna eskalacija sukoba
- Poremećaji u globalnoj trgovini
- Jačanje utjecaja drugih velikih sila
Puljić ističe da bi strateški najviše mogao profitirati Izrael, jer bi slabljenje iranskog nuklearnog programa i njegovih saveznika, poput Hezbollaha, dugoročno smanjilo prijetnje po izraelsku sigurnost. Istovremeno, zaljevske monarhije strahuju od iranske odmazde, ali i od jačanja izraelske dominacije u regiji. Rusija i Kina, iako vide priliku za širenje utjecaja, teško da mogu ostvariti konkretne dobitke bez velikih rizika.
U poređenju s invazijom na Irak 2003. godine, postoje važne razlike. Tada je predsjednik George W. Bush imao podršku Senata, međunarodnu koaliciju i određeni legitimitet kroz institucije poput Vijeća sigurnosti UN-a. Danas takav široki konsenzus ne postoji. Ostaje otvoreno pitanje hoće li Trump posegnuti za kopnenim snagama ili će se osloniti isključivo na zračne operacije, koje se u historiji rijetko pokazuju dovoljnim za postizanje političkih ciljeva.
U zaključku, Puljićeva analiza ukazuje da je situacija izuzetno složena i rizična. Kratkoročno, pojedini akteri mogu ostvariti strateške prednosti, ali dugoročno gledano, posljedice bi mogle biti štetne za sve. Hoće li se sukob proširiti ili će diplomatija ipak preuzeti primat, zavisi od narednih poteza Washingtona, Teherana i njihovih saveznika. Svijet sada pažljivo prati razvoj događaja, svjestan da bi svaka pogrešna procjena mogla imati dalekosežne posljedice.
