Objava američkog predsjednika Donalda Trumpa o postignutom dogovoru sa Indijom izazvala je snažne reakcije na globalnoj političkoj i ekonomskoj sceni. Riječ je o sporazumu koji, iako predstavljen kao trgovinski, ima šire geopolitičke implikacije, posebno u kontekstu rata u Ukrajini, odnosa Zapada prema Rusiji i globalnog tržišta energenata. Prema informacijama koje su dospjele u javnost, Sjedinjene Američke Države i Indija postigle su dogovor koji bi mogao značajno promijeniti tok energetskih i trgovinskih tokova u svijetu.
Trump je putem društvenih mreža saopćio da je imao, kako je naveo, „odličan i prijateljski razgovor“ s indijskim premijerom Narendrom Modijem. Tokom tog razgovora, prema njegovim riječima, postignut je dogovor prema kojem će Sjedinjene Američke Države smanjiti carine na indijsku robu, dok će se Indija obavezati na nekoliko ključnih poteza koji su izuzetno važni za američku vanjsku politiku.
Centralni dio tog dogovora odnosi se na energetiku. Prema Trumpovim tvrdnjama, Indija je pristala da postepeno prestane kupovati rusku naftu i da se okrene nabavci energenata iz Sjedinjenih Američkih Država, a potencijalno i iz Venezuele. Ovaj potez Trump je predstavio kao korak koji bi mogao doprinijeti okončanju rata u Ukrajini, ističući da se radi o sukobu u kojem, kako je naveo, „hiljade ljudi gube živote iz sedmice u sedmicu“.
Poseban naglasak stavljen je na politiku koju je Trump sažeo u slogan „KUPOVATI AMERIČKO“. U okviru novog trgovinskog aranžmana, dogovoreno je da:
- SAD smanje recipročnu carinu na indijsku robu sa 25% na 18%,
- Indija snizi svoje carine i necarinske barijere prema američkoj robi na nulu,
- Indijska strana uloži više od 500 milijardi dolara u američku ekonomiju.
Ta ulaganja bi, prema objavljenim informacijama, bila usmjerena u različite sektore, uključujući energetiku, tehnologiju, poljoprivredu, ugalj i industrijsku proizvodnju. Trump je ovaj dogovor opisao kao dokaz snažnog partnerstva između dvije zemlje, naglašavajući da on i Modi, kako je rekao, „spadaju u lidere koji donose odluke i provode ih u praksi“.
Ipak, iza optimističnih poruka krije se niz ozbiljnih izazova. Jedan od najvećih problema odnosi se upravo na realnu mogućnost Indije da u kratkom roku prestane kupovati rusku naftu. Prema podacima međunarodnih analitičkih kuća koje prate globalnu trgovinu energentima, Indija je i nakon uvođenja kaznenih carina nastavila uvoziti oko 1,5 miliona barela ruske nafte dnevno. To ukazuje na duboku energetsku povezanost između New Delhija i Moskve, koju neće biti lako prekinuti.
Kao alternativu ruskoj nafti, Trump je spomenuo venezuelansku naftu, koja je po svom sastavu i kvaliteti slična ruskoj. Riječ je o teškoj nafti s visokim udjelom sumpora, koja je pogodna za proizvodnju derivata poput dizela i loživog ulja. Međutim, problem predstavlja stanje venezuelanske energetske infrastrukture. Prema dostupnim procjenama, ona je u izrazito lošem stanju i zahtijevala bi:
- višegodišnju obnovu,
- ulaganja od desetina milijardi dolara,
- najmanje deset godina rada kako bi se proizvodnja vratila na nivo iznad tri miliona barela dnevno.
Taj nivo proizvodnje Venezuela je imala prije kraja devedesetih godina, prije nego što je država preuzela potpunu kontrolu nad energetskim sektorom. Zbog toga ostaje nejasno koliko je realno očekivati da venezuelanska nafta u skorije vrijeme zamijeni ruske količine koje Indija trenutno koristi.
U širem kontekstu, Indija i Kina se i dalje nalaze među najvećim kupcima ruske nafte, koju su mnoge zapadne zemlje sankcionisale zbog rata u Ukrajini. Iako Indija ne spada među najveće trgovinske partnere Sjedinjenih Američkih Država, trgovinska razmjena između dvije zemlje ipak ima značajnu težinu. Tokom prošle godine, SAD su iz Indije uvezle robu u vrijednosti od 95,5 milijardi dolara, dok je američki izvoz u Indiju iznosio oko 42 milijarde dolara.
Zaključno, najavljeni dogovor između SAD-a i Indije predstavlja ambiciozan pokušaj povezivanja trgovinske politike s geopolitičkim ciljevima. Iako Trump sporazum prikazuje kao veliki uspjeh i potencijalni udarac ruskim interesima, ostaje otvoreno pitanje koliko će se od najavljenog zaista moći provesti u praksi. Energetske realnosti, stanje infrastrukture i dugogodišnje trgovačke veze pokazuju da put od političke izjave do stvarne promjene može biti dug i neizvjestan. Ipak, jasno je da ovaj dogovor dodatno zaoštrava globalne odnose i potvrđuje da se energetika sve više koristi kao sredstvo političkog pritiska i međunarodnog nadmetanja.
