U javnom prostoru Bosne i Hercegovine ponovo su se pojavile teške i uznemirujuće tvrdnje vezane za ratna dešavanja u Sarajevu tokom devedesetih godina, nakon što je hrvatski novinar Domagoj Margetić objavio snimak razgovora sa osobom koja tvrdi da je bila direktan svjedok snajperskih zločina tokom opsade grada. Objavljeni materijal je predstavljen kao ekskluzivan, a u njegovom središtu nalaze se ozbiljne optužbe koje se odnose na navodno učešće tadašnjih političkih i paravojnih aktera u takozvanom „sarajevskom snajperskom safariju“.
Prema navodima koje je Margetić iznio, riječ je o razgovoru s muškarcem identifikovanim kao Aleksandar Ličanin, koji tvrdi da je tokom rata boravio na području Grbavice i Jevrejskog groblja, lokacijama koje su u ratnom periodu bile poznate kao snajperske pozicije s kojih je civilno stanovništvo Sarajeva bilo izloženo svakodnevnoj vatri. Sagovornik u snimku sebe predstavlja kao očevica događaja koji su, prema njegovim riječima, trajali od najtežih ratnih godina pa sve do stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U razgovoru koji je objavljen, Margetić iznosi tvrdnju da su na tim lokacijama, osim domaćih aktera, boravili i ljudi iz inostranstva, koji su navodno dolazili radi lične koristi i učestvovali u pucanju na civile. Ličanin, u tom kontekstu, govori o ubistvima djece, žena, staraca i drugih nedužnih građana, opisujući ta dešavanja izrazito emotivnim i potresnim riječima. Prema njegovom svjedočenju, civili su gađani bez ikakvog vojnog cilja, „kao mete na strelištu“, što dodatno pojačava težinu iznesenih optužbi.
Posebnu pažnju izazvale su tvrdnje koje se odnose na Aleksandra Vučića, aktuelnog predsjednika Srbije. U snimku se iznosi tvrdnja da Vučić, prema riječima sagovornika, nije bio samo politički prisutan, već da je navodno i lično učestvovao u snajperskim napadima. Na direktno pitanje novinara da li to znači da je Vučić pucao na civile, Ličanin odgovara potvrdno, tvrdeći da postoje i fotografije na kojima se vidi kako nosi snajpersku pušku, iako se u javnosti ranije tvrdilo da je riječ o kišobranu.
U samom razgovoru spominju se i druga imena, uključujući Vojislava Šešelja i Slavka Aleksića, za koje sagovornik tvrdi da su imali ulogu u organizaciji dolazaka ljudi na pomenute lokacije. Prema tim tvrdnjama, ti dolasci nisu bili spontani, već su navodno bili dio šireg sistema u kojem su pojedinci dolazili kako bi pucali na civile, uz prethodnu pripremu i logistiku. Sagovornik navodi i da su određeni ugostiteljski objekti na Grbavici bili ispražnjeni kako bi u njima boravili isključivo pripadnici tih grupa.
U pokušaju da objasni zašto se o ovim događajima, prema njegovim riječima, dugo šuti, Ličanin ističe da se mnogi ljudi boje govoriti zbog lične sigurnosti i zaštite svojih porodica. On, međutim, naglašava da je lično spreman da svjedoči, tvrdeći da je svoj život već „stavio u službu istine“. U tom kontekstu, izjavljuje da je spreman dati iskaz:
- pred domaćim i međunarodnim sudovima,
- pred nadležnim institucijama,
- „pred Bogom i ljudima“, kako navodi u snimku.
Centralna poruka koju sagovornik pokušava prenijeti jeste da želi da se, kako kaže, „jednom zauvijek stavi tačka“ na priču o snajperskim zločinima u Sarajevu i da se jasno utvrdi ko je učestvovao u tim djelima. Njegov apel je usmjeren ka potrebi da se, nakon godina šutnje i straha, istine iznesu javno i procesuiraju kroz pravne institucije.
Važno je naglasiti da se radi o tvrdnjama i svjedočenjima koja nisu sudski potvrđena, te da objavljeni snimak predstavlja novinarski materijal koji tek treba biti predmet ozbiljne provjere. U javnosti već postoje i skeptični glasovi koji dovode u pitanje vjerodostojnost iznesenih tvrdnji, upozoravajući da se ovakve optužbe moraju potkrijepiti čvrstim i provjerljivim dokazima.
Zaključno, objavljeni snimak i izjave koje on sadrži ponovo su otvorili bolna pitanja ratnih zločina, odgovornosti i suočavanja s prošlošću. Bez obzira na različite reakcije, jedno je jasno: ovakvi navodi, ukoliko se pokažu kao osnovani, zahtijevaju institucionalni odgovor. Istina o stradanju civila u Sarajevu ostaje moralna i pravna obaveza društva, a svako svjedočenje, bez obzira na vrijeme koje je proteklo, podsjeća da proces traženja pravde još uvijek nije završen.
