Želim podijeliti s vama jedan događaj koji mi se nedavno desio.
Jednog dana, s nekoliko prijatelja sam otišao u obližnju pekaru za vrijeme pauze između predavanja na fakultetu. Svi smo bili gladni pa smo odlučili nešto pojesti. Ja sam uzeo sirnicu, jer mi je ona uvijek bila najdraža. Stali smo za jedan od obližnjih stolova, jeli i razgovarali o fakultetu i, naravno, o našoj omiljenoj temi – vjeri. Nakon što smo završili s jelom, izašli smo iz pekare i dogovorili se da odemo na kahvu.
Sjeli smo u jedan kafić i uz kahvu nastavili razgovarati. Vrijeme je prolazilo i nakon sat, sat i pol, shvatili smo da je vrijeme da krenemo. Svi smo izvadili novac kako bismo platili ono što smo popili. Kad sam stavio ruku u džep, izvadio sam tačno onoliko para koliko sam ponio od kuće. U tom trenutku me pogodila misao: „Jesam li ja uopšte platio onu sirnicu?“ Upitah prijatelja da li se on sjeća, ali ni on nije bio siguran.
Odmah nakon što smo izašli iz kafića, zaputili smo se nazad u pekaru da provjerim. Prišao sam prodavačici i postavio joj isto pitanje. Ona mi je potvrdila moje sumnje rekavši da nisam platio sirnicu. Platih sirnicu, a ona mi reče nešto što će mi dugo ostati u sjećanju: „Znala sam ja da ćeš doći, da ćeš se vratiti. Čula sam da pričate o vjeri. I da se nisi vratio, halal bilo.“ Tim riječima me podsjetila na priču jednog muslimana iz Engleske koji je razmišljao da li da vrati višak kusura koji mu je vozač, nemusliman, „namjerno“ vratio.
Shvatio sam koliko sam blizu bio da pogazim svoju vjeru i obraz zbog jedne obične pite, zbog marke i pol. Hvala Allahu što sam se sjetio i uvidio svoju grešku.
Draga braćo i sestre, htjeli to priznati ili ne, mi smo predstavnici Islama i drugi nas posmatraju čak i kada toga nismo svjesni. Često zaboravimo da nas prvo i stalno Allah vidi, pa tek onda svi ostali. Molim Allaha da nam popravi stanje, oprosti naše grijehe i uvede nas u Džennetil-Firdevs.
