Američka administracija nalazi se u osjetljivom i složenom trenutku donošenja odluka, dok se situacija u Iranu iz dana u dan dodatno zaoštrava. Svijet s pažnjom prati hoće li Washington ostati pri verbalnoj podršci iranskim demonstrantima ili će se odlučiti na konkretnije korake, uključujući i vojnu opciju. Iako je Donald Trump prije desetak dana jasno poručio da su Sjedinjene Američke Države „spremne i naoružane“ ukoliko režim u Teheranu brutalno uguši proteste, sada se postavlja ključno pitanje: zašto Amerika oklijeva i zašto Iran nije još jedan „jednostavan“ slučaj poput nekih ranijih intervencija?
U samom uvodu ove dileme leži činjenica da se Iran ne može posmatrati kao slaba ili izolirana država bez ozbiljnog kapaciteta za odgovor. Uprkos dubokim unutrašnjim problemima, protestima i ekonomskim sankcijama, Iran ostaje regionalna sila sa snažnim vojnim, obavještajnim i političkim strukturama. Upravo zbog toga, u Bijeloj kući raste svijest da bi nepromišljena vojna akcija mogla prerasti u dugotrajan i izuzetno skup sukob.
U razradi pitanja američkog oklijevanja, ključno mjesto zauzimaju razmatranja unutar Pentagona i sigurnosnog aparata SAD-a. Visoki zvaničnici trebali bi podnijeti detaljan izvještaj predsjedniku o mogućim scenarijima djelovanja, koji uključuju i vojne i diplomatske opcije. Trump je, tokom razgovora s novinarima u avionu Air Force One, potvrdio da su na stolu „veoma snažne opcije“, ali je istovremeno svjestan razlika između Irana i drugih zemalja u kojima je Amerika ranije intervenirala.
Iako se predsjednik poziva na uspjeh operacija u Venecueli, koje opisuje kao jedne od najefikasnijih u modernoj američkoj historiji, brojni analitičari upozoravaju da Iran „nije Venecuela“. Razlike su ogromne, a posebno se ističu:
-
vojna snaga Irana, uključujući balističke rakete dugog dometa
-
iskustvo režima u preživljavanju sankcija i vanjskih pritisaka
-
mreža regionalnih saveznika i proxy-grupa
-
duboko ukorijenjen ideološki i sigurnosni aparat
Američka vojska je, nesumnjivo, demonstrirala sposobnost preciznih udara s velike udaljenosti. Prošlog ljeta, nevidljivi bombarderi B-2 poletjeli su iz baze Whiteman u Missouriju i pogodili ključna iranska nuklearna postrojenja. Međutim, takvi udari, koliko god bili tehnički impresivni, ne garantuju politički ishod koji Washington želi. Rušenje infrastrukture ne znači nužno i slom režima.
Zbog toga Pentagon razmatra i nekonvencionalne metode pritiska. Prema navodima izvora bliskih administraciji, opcije uključuju kibernetičke napade, kao i tajne psihološke operacije usmjerene na destabilizaciju iranskih komandnih i sigurnosnih struktura. Ipak, stručnjaci upozoravaju da je iranski sistem izgrađen upravo na pretpostavci stalne vanjske prijetnje, što ga čini otpornijim na ovakve udare.
Historijska iskustva dodatno hlade američki entuzijazam za direktnu vojnu intervenciju. Donald Trump često se prisjeća neuspjele operacije iz 1980. godine, kada je administracija Jimmyja Cartera pokušala spasiti američke taoce u Iranu. Ta misija završila je katastrofom u kojoj je poginulo osam američkih vojnika i postala simbol političkog i vojnog poraza. Sam Trump je otvoreno priznao da je taj događaj bio presudan za Carterov izborni poraz, ističući da ne želi ponoviti grešku koja bi mogla koštati američke živote i političku stabilnost.
Prema mišljenju Willa Todmana iz Centra za strateške i međunarodne studije, krajnji cilj američke administracije još uvijek nije do kraja definiran. On smatra da Trump vjerovatno pokušava ostvariti jedan od sljedećih ciljeva:
-
iznuditi ustupke u vezi s iranskim nuklearnim programom
-
zaustaviti ili ublažiti brutalnu represiju nad demonstrantima
-
poslati snažnu poruku bez potpunog ulaska u rat
Portparolka Bijele kuće Karoline Leavitt naglašava da diplomatija ostaje prva opcija, ali i upozorava da se privatne poruke koje Teheran šalje značajno razlikuju od javne retorike. Sličan stav zauzima i JD Vance, koji ističe da bi ozbiljan dijalog o nuklearnom programu bio najrazumniji potez iranskog rukovodstva.
Ipak, pritisak na Washington raste. Bilal Saab iz Chatham Housea upozorava da bi vojni udar mogao imati dvostruki efekat: s jedne strane, ohrabriti demonstrante, a s druge, konsolidirati podršku režimu kroz efekat „okupljanja oko zastave“. Dodatnu složenost situaciji daje činjenica da Iran, uprkos slabljenju svojih saveznika poput Bashara al-Assada i Hezbolaha, i dalje raspolaže ozbiljnim kapacitetima za odgovor.
U zaključku, američko oklijevanje nije znak slabosti, već svijesti o dubini zamke koju bi vojna intervencija u Iranu mogla predstavljati. Iran nije država koja će se slomiti jednim udarom, niti je njegov režim zavisan od jedne osobe. Svaka odluka Washingtona nosi potencijalno ogromne posljedice, ne samo za Bliski istok, već i za globalnu stabilnost. Upravo zato, između prijetnji i akcije, Amerika još uvijek vaga – svjesna da bi pogrešan korak mogao otvoriti vrata sukobu bez jasnog izlaza.
SB
