U političkim krugovima Bosne i Hercegovine sve više pažnje privlače rasprave o mogućim promjenama američke politike prema BiH, a posebno zabrinutost zbog utjecaja određenih lobističkih struktura u Sjedinjenim Američkim Državama. Povod za nova upozorenja dao je istup Maxa Primorca pred američkim Kongresom, koji je, prema ocjeni novinara i političkog analitičara dr. sc. Mirnesa Kovača, dio šire, dugoročno osmišljene strategije s ciljem redefiniranja odnosa SAD-a prema Bosni i Hercegovini. Takva promjena, kako upozorava Kovač, ne bi bila štetna samo za BiH, već bi dugoročno mogla ugroziti i same američke interese na Balkanu.
Kovač smatra da Primorčevo svjedočenje nije izolovan politički nastup, već pažljivo uklopljen segment lobističkog djelovanja koje traje godinama. U tom kontekstu, Primorac je, prema njegovoj analizi, iskoristio kombinaciju informacija s terena, selektivno ih interpretirajući i oblikujući u narativ koji bi mogao naići na razumijevanje i podršku unutar nove Trumpove administracije. Upravo ta prilagodljivost političkom trenutku čini njegov pristup posebno opasnim, jer se ne oslanja na otvorenu konfrontaciju, već na postupno mijenjanje percepcije o Bosni i Hercegovini.
Prema Kovačevim riječima, američka politika prema BiH ima kontinuitet dug više od tri decenije, zasnovan na očuvanju suvereniteta, teritorijalnog integriteta i multietničkog karaktera države. Međutim, najavljene radikalne promjene u vanjskoj politici SAD-a, koje dolaze s novom administracijom, otvaraju prostor za rušenje tog kontinuiteta. Primorac i njemu slični akteri, upozorava Kovač, upravo u toj pukotini vide priliku da proguraju vlastite političke ciljeve.
Posebno značajnim Kovač smatra tzv. Primorčeve “maksimalističke zahtjeve”, koji, prema njegovoj procjeni, imaju dvostruku svrhu. Oni ne služe samo nametanju ideološkog narativa o Bosni i Hercegovini kao navodno „propaloj državi“, već su usmjereni i ka ostvarivanju vrlo konkretnih političkih koristi. U tom smislu, Kovač ukazuje na mogućnost da se ovakvim nastupima pokušavaju osigurati ustupci za HDZ, uključujući:
-
usvajanje novog Izbornog zakona,
-
institucionalno jačanje etničkog principa odlučivanja,
-
“mirnu” inauguraciju trećeg entiteta kroz političke i pravne mehanizme.
Kovač podsjeća da Primorac nije politički anoniman, već osoba s dugom karijerom unutar američke administracije, koja seže još od vremena Georgea W. Busha. Njegov utjecaj posebno je bio izražen tokom prve Trumpove administracije, kada je obnašao funkciju zamjenika administratora USAID-a. Upravo tu poziciju, tvrdi Kovač, Primorac je iskoristio kako bi bio jedan od ključnih autora reformskih ideja koje su kasnije objedinjene u okviru Projekta 2025 Heritage Fondacije.
Da se ne radi samo o teorijskim prijedlozima, pokazali su i konkretni potezi nove administracije, ističe Kovač. Nedugo nakon Trumpove inauguracije donesena je izvršna naredba o pauziranju inozemne pomoći, dok je USAID u julu 2025. godine faktički ugašen. Ovi potezi, prema njegovom mišljenju, jasno ukazuju na to da su ideje iz tog lobističkog kruga već pretočene u stvarnu politiku.
Analizirajući sam sadržaj Primorčevog svjedočenja, Kovač zaključuje da se radi o svjesnom pomjeranju granica javne rasprave. Primorac, kako navodi, ne očekuje trenutni i direktan efekat, već dugoročno djeluje kroz stalno ponavljanje teza koje su ranije smatrane neprihvatljivim. Takav pristup uključuje kombinovanje poluistina, predrasuda i netačnih tvrdnji, čime se postepeno normalizira problematičan narativ.
Posebno zabrinjavajuće su, prema Kovaču, tvrdnje o navodnoj „muslimanskoj dominaciji“ u Sarajevu, kao i optužbe da takva politika gura Srbe u separatizam, a Hrvate u diskriminaciju. U tom okviru, Primorac nudi treći entitet kao navodno jednostavno rješenje, dok istovremeno:
-
zanemaruje otvorene secesionističke politike,
-
relativizira napade na suverenitet BiH,
-
zagovara ukidanje OHR-a kao rješenje problema, a ne kao dio šire stabilizacijske strategije.
Za razliku od njega, drugi učesnici kongresnog saslušanja, poput Edwarda Josepha i Lukea Coffeyja, iznijeli su znatno uravnoteženiju analizu stanja u Bosni i Hercegovini. Oni su jasno naglasili da je ukidanje sankcija Miloradu Dodiku bila pogrešna odluka, te da OHR treba zadržati svoju ulogu. Također, gotovo svi sagovornici su se složili da je potreban snažniji američki pristup prema Srbiji, zbog rastućeg ruskog i kineskog utjecaja, što dodatno osporava Primorčev pojednostavljeni prikaz situacije u BiH.
U završnici svoje analize, Kovač upućuje kritiku i prema probosanskohercegovačkom političkom bloku, ističući da njihov odgovor na ovakve međunarodne izazove ostaje slab, neusklađen i pretežno usmjeren na domaću javnost. Bez jasne, koordinirane i međunarodno artikulirane strategije, upozorava on, Bosna i Hercegovina ostaje izložena ozbiljnim političkim rizicima koji se ne mogu riješiti isključivo unutrašnjim debatama.
