Politička Manipulacija Etničkim Identitetom: Kontroverze oko Kandidature Slavena Kovačevića
Najrecentnija najava Demokratske fronte i Željka Komšića o kandidaturi Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda pokrenula je lavinu reakcija u političkom spektru. Ova situacija nije samo odraz unutrašnjih političkih previranja, već i dubljih pitanja vezanih za etničku pripadnost i prava građana u BiH, koja se i dalje suočava s naslijeđem rata i etničkih tenzija. BiH, kao multinacionalna država, često se suočava s izazovima u pogledu etničke ravnoteže i političkog predstavljanja. U ovom kontekstu, Kovačevićeva kandidatura može se sagledati kao indikator stanja političkog sistema i socijalne dinamike unutar zemlje.
Stranka Narod i pravda (NiP) odmah je reagovala na ovu vijest, ističući kako Kovačevićeva kandidatura predstavlja još jedan primjer svjesne manipulacije etničkim izjašnjavanjem. Prema njihovom mišljenju, ovakvi potezi dodatno pogoršavaju situaciju u kojoj se favorizuju oni koji negiraju postojeću diskriminaciju, dok istovremeno produbljuju etničke podjele. Ova kritika nije samo politički odjek, već odražava i šire društvene frustracije zbog načina na koji se etnički identitet koristi kao instrument u borbi za vlast. Naime, mnogi analitičari ističu da ovakva praksa umanjuje važnost građanskih prava i dovodi do nepoverenja među različitim etničkim grupama.
Kovačević je ranije uputio apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava, gdje je tvrdio da mu je uskraćeno aktivno biračko pravo zbog etničkih i teritorijalnih kriterija. Ovaj slučaj nije izolovan; sud je u više presuda, uključujući poznate predmete kao što su Sejdić–Finci, Zornić i Pilav, prepoznao oblike diskriminacije koji su se javili u izbornim procesima. Ove presude su dodatno podstakle raspravu o potrebnim reformama u izbornom zakonodavstvu BiH, koje bi omogućile jednaku reprezentaciju svih građana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. NiP je, s obzirom na to, podržao Kovačevićevu apelaciju, vjerujući u njegovu iskrenu namjeru da se bori protiv diskriminacije. Ova podrška može se smatrati i indikacijom da političke stranke prepoznaju potrebu za većom inkluzivnošću u političkom procesu.
Ipak, u pravosnažnoj presudi, Evropski sud je zaključio da je Kovačević prethodno doveo Sud u zabludu, jer se prilikom izbora u Gradsko vijeće Sarajeva izjašnjavao kao Hrvat, čime je stekao i hrvatski pasoš. Ova presuda dodatno komplikuje situaciju, jer dovodi u pitanje autentičnost njegovog identiteta i motive za političku aktivnost. Ministar vanjskih poslova BiH i lider NiP-a, Elmedin Konaković, također je osudio ovu situaciju putem društvenih mreža, izražavajući zabrinutost da takvi potezi dodatno kompromituju ideju građanske države koju mnogi u Bosni i Hercegovini teže izgraditi. Njegova izjava ukazuje na to da su političke stranke svjesne rizika koje ovakve situacije predstavljaju za društvenu koheziju i stabilnost.
U okviru šireg konteksta, kandidat za Predsjedništvo iz reda hrvatskog naroda postaje simbol političke manipulacije koja ima potencijal da naudi procesu izgradnje pravednog i funkcionalnog političkog sistema. Mnoge stranke, poput NiP-a, naglašavaju da su ovakvi potezi ne samo protiv interesa građana, već i protiv ideje o jednom društvu koje bi se temeljilo na jednakosti, pravdi i poštovanju ljudskih prava, bez obzira na etničku pripadnost. U tom smislu, Kovačevićeva kandidatura može se posmatrati kao test za političke lidere i stranke u BiH, da pokažu koliko su zapravo posvećeni izgradnji društva koje će biti otvoreno i inkluzivno za sve.
Ovaj razvoj događaja otvorio je vrata daljim raspravama o pravima manjina i etničkoj ravnoteži u BiH. Kovačevićeva kandidatura, a posebno način na koji je do nje došlo, može imati dugoročne posljedice na percepciju građana prema političkim liderima i institucijama. Ova situacija dodatno naglašava potrebu za transparentnošću i odgovornošću u političkoj areni, jer se samo na taj način može obnoviti povjerenje javnosti i izgraditi održiviji politički sistem. U društvu gdje prevladavaju etničke podjele, transparentnost u donošenju odluka i izboru kandidata postaje ključna za smanjenje tenzija i izgradnju povjerenja među različitim zajednicama.
U konačnici, politička scena u Bosni i Hercegovini mora se suočiti s vlastitim demonima, a etnička pripadnost ne smije biti korištena kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Kroz ovakve kontroverze, kao što je Kovačevićeva kandidatura, postaje jasno da je potrebna temeljna reforma koja će omogućiti svakom građaninu, bez obzira na etničku pripadnost, da uživa svoja prava i obaveze u punoj mjeri, bez straha od manipulacije ili diskriminacije. Političke stranke i lideri, umjesto da se fokusiraju na podjele, trebali bi raditi na izgradnji zajedničkog identiteta koji će uključivati sve narode i građane ove složene zemlje, čime bi se doprinijelo dugoročnoj stabilnosti i prosperitetu.
