Priča o Bahrudinu Kaletoviću: Simbol mira i apsurda rata
U turbulentnim vremenima raspada bivše Jugoslavije, mnogi su ljudi prolazili kroz situacije koje su ih oblikovale i ostavile dubok trag u njihovim životima. Među njima, jedan od najpoznatijih likova koji je postao simbol besmisla rata je Bahrudin Kaletović, mladi vojnik tadašnje Jugoslavenske Narodne Armije (JNA). Njegova izjava: „Oni, kao, hoće da se otcjepljuju, a mi im, kao, ne damo,” izrečena u jeku rata, postala je svojevrsna mantra, koja i dalje odražava osjećaj mnogih koji su se našli u tom haosu. Ova rečenica ne samo da svjedoči o njegovom ličnom doživljaju rata, već i o širem kontekstu ljudske patnje tokom sukoba koji je uređivao sudbine mnogih.
Rane godine i vojni put
Bahrudin Kaletović rođen je u Tuzli 1972. godine. U trenutku izbijanja rata, imao je samo 19 godina i bio je vojnik u JNA. Njegova jedinica, 306. lakog artiljerijskog puka PVO, postavljena je u Karlovcu, gdje su vojnici trebali održavati red i sigurnost u teškim vremenima.
Ova situacija bila je tek uvod u tragedije koje će uslijediti tokom njegovog vojnog angažmana. Bahrudin je bio mlad, pun snova i ambicija, ali rat je brzo promijenio njegovu sudbinu. Situacija se dramatično promijenila kada su se sukobi intenzivirali, a vojnici su se prvi put suočili s brutalnošću rata.
Iz dana u dan, postajali su svjesni da je njihova misija daleko od onoga što su očekivali.
Rat u Sloveniji i zarobljeništvo
U junu 1991. godine, dok je njegov bataljon bio raspoređen u blizini Metlike, Bahrudin i njegovi saborci naišli su na otpor slovenačke Teritorijalne odbrane. Ovaj sukob bio je prvi pravi test za mlade vojnike, a nesreća koja je uslijedila ostavila je trajne ožiljke.
Trojica vojnika pod njegovom komandom poginula su, ostavljajući Bahrudina s teretom gubitka koji će ga pratiti kroz cijeli život. Nakon što je uhvaćen u okruženju, postao je zarobljenik, ali srećom, ubrzo je pušten i vratio se u Tuzlu.
Njegova povratnička priča nije bila samo priča o fizičkom oporavku; bila je to borba sa vlastitim demonima. Nakon povratka, suočio se s novim previranjima, a ubrzo nakon ponovnog poziva u JNA, bio je raspoređen u Đakovo, gdje je ponovo uhvaćen od strane neprijateljskih snaga.
Ova iskustva su oblikovala njegovo viđenje rata, ostavljajući neizbrisiv pečat na njegovu psihu.
Rat u Bosni i Hercegovini: Lična tragedija
Sa izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, Bahrudin nije mogao ostati pasivan. Priključio se rezervnom sastavu MUP-a BiH kao vezista, često se nalazeći na prvim linijama fronta. Njegov karakter bio je obeležen hrabrošću i skromnošću, što ga je učinilo voljenim među saborcima.
Iako je bio predan i hrabar borac, često se pitao o smislu rata, o tome „zašto ratujemo i ko je zapravo neprijatelj?“ Ove dileme su ga pratile i u privatnom životu, a 1993.
godine, nakon što je zasnovao porodicu i dobio kćerku Esmeraldu i sina Damira, otkrio je još dublje slojeve emotivnih sukoba. Suočavanje s ratom i porodicom stvorilo je napetost u njegovom životu, jer je morao da balansira između svoje dužnosti kao vojnika i oca.
Ta borba unutar njega bila je simbol onoga što su mnogi vojnici osjećali tokom tih teških vremena.
Povratak u mir i tragičan ishod
Nakon završetka rata, Bahrudin je pokušao pronaći novo značenje u životu kroz muziku. Njegova strast prema sviranju gitare i nastupima sa lokalnim bendom pružila mu je utočište od traume rata. Ova nova dimenzija njegovog života donosila je radost u trenutke tame, omogućavajući mu da se poveže sa drugima kroz umjetnost.
Nažalost, njegova sreća nije dugo trajala. U 1998. godini, Bahrudin je poginuo u saobraćajnoj nesreći nedaleko od Tuzle, vraćajući se kući nakon posjete porodici i novorođenom sinu. Ova tragedija ostavila je dubok trag na njegovoj porodici i zajednici, koja ga je pamtile kao hrabrog čovjeka i voljenog oca.
Njegova iznenadna smrt nije bila samo gubitak za njegovu porodicu; ona je predstavljala i gubitak za cijelu zajednicu, koja je izgubila jednog od svojih najzavičajnijih i najhrabrijih članova.
Naslijeđe i značaj njegove izjave
Bahrudinova rečenica ostala je u kolektivnoj svijesti kao simbol kritike besmisla rata. Ona je glas zdravog razuma iz haosa ratne propagande, podsjećajući nas na mlade živote koji su izgubljeni u vrtlogu politike. Njegova izjava postala je antiratna poruka koja se često citira kada se govori o ratu i njegovim posljedicama.
Mnogi dokumentarci i analize uzimaju u obzir njegovu izjavu kao primjer onoga što su vojnici osjećali tokom sukoba. Đelja za razumijevanjem i mirnošću ostaje ključna poruka koju Bahrudin ostavlja iza sebe, osnažujući nas da razmišljamo o posljedicama rata i njegovom uticaju na ljudske sudbine.
Njegovo naslijeđe stoga nije samo lična priča, već univerzalna lekcija o važnosti mira i dijaloga.
Završna misao: Bahrudin kao simbol izgubljene generacije
Bahrudin Kaletović nije bio političar, general, niti komandant. On je bio običan mladić koji je sanjao o boljoj budućnosti, muzici i porodici. Njegova rečenica nije proizašla iz kabineta, već iz rova, što joj daje dodatnu snagu.
Bahrudinova priča je podsetnik da su ratovi često vođeni od strane onih koji nisu ni znali zašto se bore. Najveći gubitnici su uvijek mladi ljudi, poput Bahrudina, koji su gurnuti u tuđe bitke.
Njegove riječi: „Ako se neko sjeća mene po toj rečenici, neka zna da sam bio protiv svakog rata,” ostaju snažan podsjetnik na apsurdnost oružanih sukoba i cenu koju mladi ljudi plaćaju.
Ova izjava, iako jednostavna, nosi težinu koja nadilazi vrijeme i prostor, pozivajući nas da se kontinuirano borimo za mir i razumijevanje među ljudima.
