Izjava hrvatskog ministra odbrane Ivana Anušića o njegovom direktnom učešću u borbama tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja u odnosima između Hrvatske i BiH – ulogu Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) u ratu protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine. Gostujući u podkastu „Domovinski rat“ koji vodi Borna Marinić, Anušić je govorio o svom boravku na frontu u Mostaru 1993. godine, opisujući detalje koji, iako izrečeni opuštenim tonom, svjedoče o brutalnosti sukoba i prisustvu stranih vojnika u BiH.
U uvodu razgovora, Anušić je podsjetio da je u augustu 1993. godine stigao u Mostar kao „dragovoljac“, zajedno sa 20 do 30 svojih saboraca, kako bi, kako je rekao, „pomagao HVO-u“. Tvrdi da je bio raspoređen na Šantićevu ulicu i Bulevar, koji su tada predstavljali liniju razgraničenja između snaga HVO-a i Armije RBiH. Na tim položajima, kako navodi, proveo je oko mjesec i po dana u uličnim borbama.
Opisao je rat u Mostaru kao izuzetno brutalan, ističući da su borbe bile „prsa u prsa“, a udaljenost između dvije strane svega 15 do 20 metara. Dodao je da je na tako malom prostoru bilo gotovo nemoguće koristiti artiljeriju, pa se ratovalo pješačkim oružjem, snajperima i ručnim bacačima.
Prema njegovim riječima, život na prvoj liniji bio je izuzetno težak: nedostatak hrane, ograničena količina vode, te stalna izloženost snajperskoj vatri činili su svakodnevicu vojnika. „Čak i kroz puškarnicu se gledalo pomoću ogledala“, rekao je Anušić, dodajući da su mnogi vojnici stradali upravo od snajpera.
Ipak, ono što posebno privlači pažnju jeste činjenica da je današnji ministar odbrane Hrvatske govorio o učestvovanju u borbama na teritoriji druge međunarodno priznate države, što se po međunarodnom pravu tumači kao učešće u agresiji.
Ovaj Anušićev istup ne može se posmatrati izolirano. Njegove izjave dolaze u vremenu kada sve više hrvatskih veterana i zvaničnika otvoreno govori o svom ratnom angažmanu u BiH. To se dešava uprkos činjenici da je Haški tribunal (ICTY) rat u Bosni i Hercegovini kvalifikovao kao međunarodni sukob i dokazao postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) s ciljem uspostavljanja „hrvatskog entiteta u BiH“.
Posebno mjesto u haškoj presudi zauzima Mostar, grad koji je bio poprište najtežih borbi između HVO-a i Armije RBiH. Prema presudi u predmetu „Prlić i ostali“, šest visokih zvaničnika tzv. Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom Mostara i šireg područja.
Haški tribunal je utvrdio niz činjenica o tom periodu:
-
HVO je od juna 1993. do aprila 1994. držao istočni Mostar pod opsadom, čime je civilno stanovništvo bilo svedeno na mali prostor bez mogućnosti izlaska.
-
Stanovnici su živjeli bez hrane, vode, struje i adekvatne medicinske pomoći.
-
Granatiranje i snajpersko djelovanje bili su svakodnevni, a napadi su često bili usmjereni na naseljena područja, a ne na vojne ciljeve.
-
Snage HVO-a su ometale humanitarnu pomoć i čak otvarale vatru na pripadnike međunarodnih organizacija.
U presudi se navodi da su ti postupci imali cilj diskriminacije i terorisanja bošnjačkog stanovništva.
Posebno su zabilježeni događaji iz augusta 1993. godine, kada je, prema vlastitim riječima, u Mostaru boravio i Ivan Anušić. Prema nalazima Tribunala, upravo u tom periodu dolazi do masovnih hapšenja, protjerivanja, pljačke i zlostavljanja Bošnjaka u zapadnom dijelu grada, dok su žene i djevojke bile izložene silovanjima i zlostavljanju od strane pripadnika hrvatskih jedinica.
Tribunal je zaključio i da su snajperisti HVO-a namjerno pucali na civile, posebno na one koji su pokušavali doći do vode, ali i na vatrogasce i vozila hitnih službi. Takvi napadi, prema ocjeni suda, predstavljaju ratne zločine i dio su šire strategije zastrašivanja.
U razgovoru s voditeljem Bornom Marinićem, Anušić nije pokazao spremnost da detaljnije govori o tim aspektima rata. Kada mu je postavljeno pitanje o karakteru sukoba u Mostaru, on je samo kratko rekao: „Toliko o Mostaru“, jasno dajući do znanja da ne želi ulaziti u dodatne detalje.
Voditelj je, s druge strane, pokušao relativizirati cijeli događaj tvrdeći da se o „bitci za Mostar 1993. godine malo zna“ i da su dostupni izvori „uglavnom bošnjački“. Takav komentar pokazuje, kako ističu analitičari, kontinuirani prezir dijela hrvatske javnosti prema nalazima međunarodne pravde, iako su dokazi o agresiji i ratnim zločinima detaljno dokumentovani.
Slučaj Ivana Anušića otvara nekoliko važnih pitanja:
-
Političku odgovornost – kako je moguće da aktivni ministar odbrane zemlje članice EU-a otvoreno priznaje učešće u oružanom sukobu na teritoriji druge države?
-
Moralnu dimenziju – kako se odnositi prema ratnim pričama koje se predstavljaju kao herojske, iako su povezane sa zločinima?
-
Istorijsku istinu – zašto se i dalje u hrvatskom društvu umanjuje ili prešućuje karakter rata u BiH?
Zaključno, Anušićeve izjave nisu samo sjećanje jednog vojnika, već i politička poruka koja odražava duboko ukorijenjene narative u hrvatskom društvu o ratu u Bosni i Hercegovini. Iako su činjenice o opsadi Mostara, ratnim zločinima i agresiji Hrvatske odavno potvrđene u presudama međunarodnih sudova, današnje reinterpretacije tih događaja pokazuju da borba za istinu i odgovornost još uvijek nije završena. U tom smislu, Anušićev nastup više govori o kolektivnom poricanju i pokušaju historijskog revizionizma, nego o iskrenom svjedočanstvu ratnika.
