U javnom prostoru Bosne i Hercegovine često se vodi rasprava o tome ko ima pravo biti moralni arbitar, a ko ne. Najnoviji primjer takve situacije je postupak Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova BiH, koji je odlučio javno tumačiti šta je „grijeh u ramazanu“ i ko može biti smatran „sinom ove zemlje“. Njegov nastup izazvao je burne reakcije, jer je dio javnosti doživio da se ministar previše upušta u polje vjere i morala, koje mu po funkciji ne pripada.
Povod za njegovu posljednju vjersku interpretaciju bio je govor reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića u Gradačcu, na otvaranju Sviračke džamije. Reisul-ulema je tada spomenuo kako je u tom gradu trebao biti prisutan i Fadil Novalić, podsjećajući da je on dao doprinos narodu i državi. Ta poruka, u kojoj je naglašeno da Gradačac ne zaboravlja svoje ljude, bila je jasan znak zahvalnosti. Međutim, Konaković je iskoristio priliku da cijeli događaj pretvori u raspravu o vjeri, postu i „grijehu“, ponašajući se i kao političar i kao vjerski tumač.
Njegova navika da brzo reaguje i javno moralizira nije nova. On često s visine objašnjava „istinu“ i kritikuje one koji se ne uklapaju u njegov politički ili vjerski okvir. U ovom slučaju, odlučio je postaviti sebe u poziciju da podučava čak i vjerskog poglavara, što je izazvalo dodatne kontroverze.
Suština problema je u tome što Konaković koristi religiju kao politički alat. Post i ramazan, koji bi trebali biti duboko lična duhovna iskustva, kod njega postaju sredstvo za isticanje vlastite političke i moralne nadmoći. Takav pristup ostavlja dojam da se vjera koristi kao argument u političkoj borbi, a Bog kao „svjedok“ njegovih stavova i odluka.
Posebno se ističe činjenica da je Konaković u ovom kontekstu podsjetio na presudu Fadilu Novaliću. Dok tu presudu smatra validnom i moralno obavezujućom, istovremeno prešućuje sopstvene afere i presude, koje je više puta obećao javno objaviti i distribuirati. Time pokazuje selektivnost – presude su mu „svete“ kada pogađaju političke protivnike, a kada pogađaju njega ili njegove saradnike, tada postaju „montirani procesi“ i „pakovanja“.
Da bi se razumjela ova dvostruka mjerila, dovoljno je podsjetiti na Konakovićev nastup na pres-konferenciji u aprilu prošle godine, kada je branio svoje prijatelje povezane s Edinom Gačaninom, jednim od poznatih narko-bossova. Tada je poručio da „nije dozvoljen kriminal, ali nije dozvoljeno ni pakovanje“, što je bio jasan signal da koristi državne institucije za ličnu političku zaštitu. Dakle, kada je u pitanju njegova okolina, moral se tumači drugačije nego kada je u pitanju neko poput Novalića.
Da bi se jasnije sagledala logika Konakovićevog djelovanja, vrijedi istaći nekoliko ključnih tačaka:
- Presude su obavezujuće samo kada se uklapaju u njegovu političku naraciju.
- Religija se instrumentalizira kako bi se dobio efekat moralne nadmoći pred biračima.
- Dvostruki standardi postaju očigledni kada brani svoje saradnike, a kritikuje druge.
- Institucije se koriste selektivno, zavisno od političkog interesa.
Iako je istina da je Novalić pravosnažno osuđen u aferi „Respiratori“ i da mu zakon daje status osuđene osobe, mnogi smatraju da je riječ o političkoj presudi. Konaković u svojim istupima voli isticati kako većina ljudi Novalića ipak ne doživljava kao kriminalca, ali istovremeno koristi njegov slučaj da politički poentira. No, stvarno bi mogao naručiti istraživanje javnog mnijenja i provjeriti koliki broj građana BiH zaista smatra Novalića kriminalcem. Rezultati bi mogli biti iznenađujući za njega samog.
Ključno je naglasiti da kriminalac nije svako ko je osuđen, baš kao što ni poštenje nije odlika onih koji se sami predstavljaju kao moralni uzori. Konaković, poput drugih političkih aktera, često pada u zamku da se stavlja u ulogu moralnog učitelja, iako i sam ima teret vlastite političke prošlosti. U njegovom društvu u javnim istupima našao se i Igor Stojanović, koji se također kritički osvrnuo na reisul-ulemu, iako je politički pripadnik struktura koje su same urušavale institucije.
Na kraju, najvažnije je razumjeti poruku reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, koji ne pristaje da bude kontrolisan od strane politike. On ne duguje objašnjenja političarima, ne traži dozvolu da govori i nije ni opozicija ni koalicija. Upravo ta njegova neovisnost najviše smeta političarima, jer je ne mogu staviti pod svoju kontrolu. Kada je u Gradačcu rekao: „Znamo sve. Znamo poimenice sve“, jasno je poručio da Islamska zajednica i narod imaju svoje pamćenje i ne trebaju političke lekcije da bi razlikovali istinu od manipulacije.
U zaključku, slučaj Konakovićevog „ramazanskog moraliziranja“ otkriva duboki problem selektivnog pristupa moralu i pravdi u BiH. Dok se političari uporno stavljaju u ulogu učitelja i arbitara, narod sve jasnije vidi da iza toga stoje lični i stranački interesi. Vjera i moral se ne mogu svesti na politički marketing, jer oni pripadaju sferi iskrene duhovnosti i savjesti. A upravo tu lekciju bi političari, pa i sam ministar Konaković, morali naučiti.
