Život u sjećanju: Priča Ramize Begić iz Srebrenice
U mirnom, ali emotivno teškom ambijentu srebreničkog naselja Učina Bašča, živi Ramiza Begić, žena čija je sudbina ispunjena tugom i sjećanjima na bolne trenutke iz prošlosti. Osamdesetih godina, bila je majka tri djeteta – sinova Ejuba i Šerifa, te kćerke Kadire. U velikoj kući koja je nekoć bila puna smijeha i radosti, danas ostaju samo uspomene i tiha sjena onih koje je izgubila. Sjećanja na njihove osmijehe i zajedničke trenutke često je prožimaju, ali i podsjećaju na strahote koje je preživjela tokom rata, čineći njen život slikom kontrasta između prošlog i sadašnjeg.
Ramiza se sjeća kako je tokom ratnih godina u Srebrenici dijelila svoj dom s još 40 izbjeglica. U tim teškim vremenima, ovi ljudi su postali poput jedne porodice, povezani zajedničkom borbom za opstanak. “Nekada smo živjeli po trinaestoro u jednoj sobi, a hrana je bila luksuz”, prisjeća se Ramiza kroz suze. Glad i strah su ih svakodnevno pratili, a svaki zalogaj hrane bio je borba. “Znala sam po tri dana jesti samo jedan krompir”, dodaje, ističući koliko su teški trenuci oblikovali njen karakter i snagu. Njena hrabrost i izdržljivost postale su simbol nade u očajničkim vremenima.
Dva dana prije pada Srebrenice, Ramiza donosi tešku odluku da napusti svoj dom. Sa sobom vodi sina Ejuba, dok za mlađeg Šerifa nije znala gdje se nalazi. “U trenucima panike, svaki od nas je mislio samo na preživljavanje”, objašnjava ona. Krenuli su prema Potočarima, gdje je zatečena brutalnošću rata. “Spavali smo na betonu, bez hrane, bez pravog skloništa, dok su vojnici tražili muškarce i dječake”, sjeća se. U tom beznađu, mnoge majke su gubile svoje sinove pred očima, a Ramiza se sjeća kako je vrištala: “Ubijte i mene kada ste mi dijete odveli.” Ova scena ostavila je trajni ožiljak na njenoj duši, simbolizirajući gubitak, bol i očaj.
Među tim ženama, skrivali su se muškarci, pokušavajući izbjeći smrtnu kaznu. Nažalost, Ramiza nije mogla zaštititi Hasu Delića, kojeg su vojnici izveli i ubili. “Nikada neću zaboraviti ime onog koji ga je odveo – Milisav Gavrić”, kaže Ramiza, vidno potresena. Kada ga je nakon rata srela, on joj se obratio s “Zdravo Ramiza”, na što mu je odgovorila da je ratni zločinac. Njena hrabrost u suočavanju s njim bila je osnažena bolom koji nosi u srcu. Iako je nakon rata protiv njega podignuta optužnica, Gavrić i dalje ostaje nedostupan pravdi, što dodatno produbljuje ranu koju je rat ostavio na njenom srcu.
Na putu ka Tuzli, Ramiza je bila prisiljena suočiti se s još jednim teškim trenutkom – vidjela je svog sina Ejuba kako je zarobljen, bos i izmučen. “Rekla sam mu: Bježi sine, bolje metak nego klanje”, prisjeća se Ramiza, dok joj suze teku niz lice. Nažalost, Ejubovi posmrtni ostaci pronađeni su u tri masovne grobnice, a njegov život je ugašen u 22. godini. Njegov stariji brat Šerif preživio je, ali su posljedice rata ostavile trajne tragove na njihovim životima, kao i na njihovim međusobnim odnosima. Ramizina kćerka Kadira, koja je ranjena tokom sukoba, preminula je nedavno, ostavljajući Ramizu s još jednim težim gubitkom. Ova tragedija dodatno je produbila osjećaj izolacije i tuge koji nosi.
Ramiza često razmišlja o Ejubu i o tome kako je bio visok, lijep i pun života. “Mnoge komšinice su mu nudile svoje kćerke, a on je sve to shvatao s poštovanjem i govorio da će ih čuvati poput sestara”, sjeća se Ramiza s tugom, ali i ponosom. Svakog 11. jula, kada se sjećamo žrtava genocida, Ramiza iznova proživljava bolne uspomene. Bez supruga je ostala još 1976. godine, a više od 20 godina je prošlo od kada se vratila u Srebrenicu, mjesto koje je ostavilo duboke ožiljke na njenoj duši. Njena priča je podsjetnik na važnost sjećanja, te kako je važno očuvati istinu o onome što se desilo.
U ovoj tišini, gdje su uspomene postale njen svakodnevni suputnik, Ramiza nastavlja borbu za pravdu i istinu. Njena priča nije samo priča pojedinca, već i simbol borbe svih onih koji su pretrpjeli neviđene patnje tokom rata. “Samoća je moj suputnik”, zaključuje Ramiza, dok se sjećanja i dalje bore za opstanak u njenom srcu, pokazujući snagu i otpornost žene koja nikada neće zaboraviti. U njenim riječima osjeća se težina sjećanja, ali i odlučnost da se nastavi boriti za bolju budućnost, ne samo za sebe, već i za sve one koji su izgubili svoje najmilije.
