U predajama se spominje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, plakao u mnogim situacijama koje su duboko dirnule njegovo srce i dušu. Njegova plemenita osjećajnost i suosjećanje prema drugima odražavali su se kroz suze koje su tekle u trenucima tuge i boli.
Prva situacija koja ga je dovela do suza bila je smrt njegovog amidže, hazreti Hamze, radijallahu anhu, koji je bio jedan od najbližih i najvoljenijih članova njegove porodice. Ova gubitak ostavio je dubok trag u njegovom srcu. Također, plakao je kada je ubijen njegov amidžić, Dža’fer ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, koji je bio izuzetno blizak Poslaniku, a njihova povezanost bila je veoma snažna.
Jedan od najemotivnijih trenutaka za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je kada je umro njegov sin Ibrahim, radijallahu anhu. Gubitak djeteta uvijek je težak, a Poslanikove suze su bile izraz duboke roditeljske boli. Slično tome, plakao je kada je umirala njegova unuka, Umama bint Ebil-‘As, radijallahu anha, što je dodatno svjedočilo o njegovoj ljubavi i brizi za porodicu.
Još jedan dirljiv trenutak bio je kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio grob svoje majke. Tada je plakao toliko da su i prisutni ashabi počeli plakati s njim, osjećajući dubinu njegove tuge. Također, plakao je na dženazama svojih ashaba, pokazujući tako svoju tugu za njima i suosjećanje s njihovim porodicama.
Jedan poseban trenutak tuge dogodio se kada je Allah, dželle šanuhu, objavio ajet: ”Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli (tj. od ratnog plijena i otkupnine za zarobljenike Bedra).” (El-Enfal, 68.) Ovaj ajet ga je duboko dirnuo, podsjećajući ga na težinu Allahove odredbe.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često je plakao dok je klanjao namaz. Iz njegovih grudi čulo bi se zujanje poput zvuka ključa vode u loncu, što je odražavalo njegovu duboku povezanost s Allahom i skrušenost u molitvi. Posebno dirljiv trenutak bio je kada je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, učio ajete iz sure En-Nisa. Kada je stigao do ajeta: ”A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!” (En-Nisa, 41.), Poslanik je rekao: “Dosta je!” Pogledao je prema njemu, a njegove oči su bile pune suza.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, plakao je i zbog tuge svojih ashaba kada bi ih zadesile teške bolesti ili druge nevolje, pokazujući tako svoje suosjećanje i brigu za njih. Njegova samilost prema ummetu također je često dovodila do suza. Jednom prilikom, kada je učio ajete u kojima se Ibrahim, alejhi selam, obraća Allahu zbog kumira koje je njegov narod obožavao, i ajete gdje Isa, alejhi selam, izražava brigu za svoje sljedbenike, Poslanik je podigao ruke prema nebu i molio: “Gospodaru, moj ummet, moj ummet!”, te zaplakao.
Allah je tada poslao meleka Džibrila da ga upita zašto plače, iako je Allah već znao razlog. Poslanik je izrazio svoju brigu za ummet, a Allah je preko Džibrila poručio da će ga učiniti zadovoljnim u pogledu njegovog ummeta, obećavajući mu da neće biti ražalošćen zbog svog naroda. To je značilo da će Allah odgovoriti na njegove dove za ummet i da će ga obradovati.
