Jošua ibn Nun bio je jedan od poslanika Allahovih, neka je na sve njih Allahov spas i milost. Bio je savremenik Musaa, a.s., i upravo je on mladić koji je putovao s Musaom kada je Musa krenuo tražiti hazreti Hidra, kako je opisano u Kur’anu u suri El-Kehf: “A kada Musa reče momku svome: ‘Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.'” Nakon Musaove smrti, Jošua je preuzeo odgovornost za prenošenje i objašnjavanje Božije poslanice ljudima. Između ostalog, imao je zadatak osloboditi Kuds. Njegova vojska trebala je biti sastavljena samo od ljudi koji su se odrekli dunjaluka i koji su bili posvećeni isključivo Allahovom zadovoljstvu i borbi na Njegovom putu.
Jošua je zabranio odlazak u džihad trima kategorijama ljudi iz Benu Israila. Prvo, oni koji su se tek oženili i još nisu živjeli sa svojim suprugama. Smatrao je da bi takvi ljudi jedva čekali da se vrate kući kako bi uživali sa svojim ženama, pa bi njihova motivacija bila vezana za dunjaluk. Drugo, oni koji su počeli graditi kuću, ali je nisu dovršili. Njihova srca bi bila vezana za nedovršene kuće, želeći se što prije vratiti kako bi nastavili gradnju. Treće, oni koji su posjedovali ovce i deve koje su trebale roditi. Takvi bi stalno mislili o svom blagu i njegovom povećanju, želeći se što prije vratiti kući. Stoga je Jošua želio da njegova vojska bude sastavljena od ljudi koji nisu vezani za ovaj prolazni svijet, jer bi se samo takvi maksimalno posvetili borbi, što bi donijelo pobjedu.
Kuds je tada bio jedan od najljepših i najmnogoljudnijih gradova, s predivnim građevinama i dvorcima, ograđen velikim i neprobojnim bedemima. Jošua je opsjedao grad šest mjeseci bez uspjeha. Jednog dana naredio je da svi zajedno navale na kapije i izgovore tekbir u glas, vjerujući da će Allah dati izlaz i pobjedu. Tako je i bilo, i Kuds je oslobođen nakon šestomjesečne opsade. Jošua i njegovi vojnici zarobili su ogromni ratni plijen i ubili 12.000 neprijateljskih vojnika. To se dogodilo u petak poslije ikindije, a prije nego što je Sunce zašlo, Jošua je uputio dovu Allahu da zaustavi njegov zalazak. Subota je bila dan kada im je bilo zabranjeno ratovanje, a on je želio potpuno osloboditi Kuds i uspostaviti vlast. Pogledao je u Sunce pri zalasku i rekao: “Ti i ja smo Allahova stvorenja koja su pod Allahovom naredbom. Gospodaru moj, zaustavi ga i spriječi njegov zalazak!” Allah je zaustavio zalazak Sunca dok Jošua nije potpuno osvojio Kuds. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sunce nije zaustavljeno ni zbog jednog čovjeka osim zbog Jošue ibn Nuna, kada je osvajao Bejtul-Makdis.” (Ahmed)
Nakon toga, Jošua je sakupio sav ratni plijen na jedno mjesto i naredio da se spali, jer poslanicima prije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo dozvoljeno uzimanje ratnog plijena kako se njihova srca ne bi vezala za prolaznost i kako bi njihov džihad bio isključivo radi Allaha. Međutim, plijen nije mogao da gori. Jošua je shvatio da je neko od njegovih vojnika ukrao nešto. Pozvao je vođe plemena i tražio da mu ponovo daju zakletvu na vjernost i iskrenost u džihadu. Kada je jedan od vođa stavio svoju ruku u Jošuinu, ona se zalijepila za njegovu ruku, i Jošua je uzviknuo: “Kradljivac je iz tvog plemena!” Zatim je naredio da se vojska okupi i podijeli po plemenima, tražeći da svi obnove zakletvu na vjernost. Išao je od čovjeka do čovjeka dok nije došao do plemena čiji se vođa ranije rukovao s njim. Trojici ljudi iz tog plemena zalijepile su se ruke za Jošuinu prilikom prisege na vjernost, i on je rekao: “Vi ste kradljivci! Vratite što ste ukrali od ratnog plijena.” Nakon što su izvadili komad zlata i bacili ga na gomilu s ostalim plijenom, vatra je počela da ga spaljuje i uništava. (Muttefekun alejhi)
