U posljednjim političkim dešavanjima u Republici Srpskoj, lider stranke Za pravdu i red Nebojša Vukanović iznio je ozbiljne optužbe na račun Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banje Luke, tvrdeći da je riječ o “ucijenjenom čovjeku” koji djeluje po unaprijed zadatim instrukcijama iz Beograda.
Prema njegovim navodima, Stanivuković se prije nekoliko dana sastao sa Aleksandrom Vučićem, predsjednikom Srbije, gdje su dogovoreni određeni daljnji politički koraci. Ovaj susret, kako tvrdi Vukanović, nije bio samo protokolarne prirode, već prilika za prenošenje jasnih smjernica i zadataka.
Vukanović je u svom javnom obraćanju naglasio da nije potrebno mnogo analizirati ponašanje Stanivukovića, jer je – po njegovom mišljenju – “njegova politička igra toliko providna da svako ko želi vidjeti, može shvatiti o čemu je riječ”. On tvrdi da je Stanivuković u poziciji da, svojim podmuklim djelovanjem, zapravo jača vladajući režim, a ne opoziciju, i to na prikriven način koji javnosti nije odmah očigledan.
Posebno je izdvojio pitanje odnosa Stanivukovića prema pojedinim političkim figurama:
Nenad Stevandić – prema Vukanovićevim riječima, Stanivuković ga nikada suštinski nije kritikovao, iako bi to bilo očekivano od opozicionara.
MiloraD Dodik, Nešić, Banjac, Čubrilović – navodne kritike su bile samo dogovorene predstave, koje su trebale zbuniti javnost i stvoriti privid sukoba.
Bliskost sa vlastima – Vukanović tvrdi da je Stanivuković odradio niz poslova koji su direktno koristili vladajućoj strukturi, od urbanističkih dozvola do ustupanja zemljišta.
Prema Vukanoviću, retorika Dodika i Stanivukovića je izuzetno slična: obojica pozivaju na “srpsko jedinstvo”, često ističu vjerske simbole, nastoje se što više pojavljivati uz vladike i sveštenstvo, te izdvajaju budžetska sredstva za crkvene projekte – što, kako tvrdi, nema veze sa iskrenom vjerom, nego je politički marketing.
Vukanović je podsjetio da je susret Stanivukovića i Vučića u Beogradu bio presudan trenutak. Prema njegovim riječima, Stanivuković sada govori kao da iz njega progovara Vučić, a sve što radi uklapa se u interesnu strategiju koja dolazi iz Beograda. On smatra da bi Stanivuković vrlo rado već sada ušao u koaliciju sa SNSD-om, Dodikom i Stevandićem, ali to odlaže do narednih općih izbora, kako bi zadržao podršku birača koji su protiv Dodika – i kasnije ih “preveo na drugu stranu”.
Vukanović je također istakao događanja sa posljednje sjednice Predsjedništva PDP-a, gdje je, prema njegovim tvrdnjama, Stanivuković otvoreno stao na stranu Dodika. On ga je branio na pres-konferenciji čak i snažnije nego neki članovi SNSD-a, negirajući presudu i pozivajući na bojkot predsjedničkih izbora.
Kao poseban detalj, Vukanović je naveo i plan predlaganja zajedničkog opozicionog kandidata, navodno univerzitetskog profesora, koji bi zapravo bio blizak vlastima. Tu se posebno spominje ime Vitomira Popovića, kojeg Vukanović opisuje kao bliskog saradnika aktuelne vlasti i osobu povezanu sa nizom afera iz prošlosti. Popović, prema ovim tvrdnjama, nije neutralna figura već dio šire strategije za razbijanje opozicionog bloka.
Vukanović zaključuje da je Stanivuković “iskočio iz rova” i da ga narod sada vidi bez maske. On ga opisuje kao političara koji se predstavlja jednim licem biračima, a zapravo radi u korist vladajuće strukture.
Na konferenciji za medije, Stanivuković je, s druge strane, izjavio da bi, ako se prijevremeni izbori ne mogu zaustaviti, trebalo pronaći jedno ime oko kojeg bi se okupila opozicija. No, za Vukanovića, ovo je samo još jedan dio šireg plana.
Ono što čini srž ovih optužbi jesu tri ključne poruke Vukanovića:
Stanivuković je pod pritiskom i ucenjen – što, po njemu, objašnjava sve njegove političke poteze.
Veze sa Beogradom – sastanci sa Vučićem i navodno preuzimanje direktnih instrukcija.
Igranje dvostruke uloge – javno djelovanje kao opozicionara, dok se istovremeno gradi bliska saradnja sa vladajućom elitom.
U zaključku, Vukanovićeve izjave oslikavaju sliku političke scene u Republici Srpskoj kao duboko isprepletene interesima, ličnim kalkulacijama i vanjskim uticajima. Ako su njegove tvrdnje tačne, to znači da se opozicija suočava sa unutrašnjom infiltracijom, gdje pojedinci koriste opozicioni imidž da bi, u ključnim trenucima, radili za očuvanje postojećeg sistema. Time se dodatno produbljuje nepovjerenje građana i stvara osjećaj političke nemoći.
