Draško Stanivuković, predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP), otvoreno je progovorio o aferi koja potresa političku scenu Republike Srpske, a koja se tiče ugovora sa firmom Viaduct. Njegove izjave jasno oslikavaju složenost i ozbiljnost situacije, ističući da se iza cele priče krije više od običnog pravnog ili političkog spora – on to vidi kao dobro smišljenu političku manipulaciju sa jasnim žrtvama, građanima.
Uvodno, Stanivuković ističe da, iako je vlast u Republici Srpskoj direktno odgovorna za potpisivanje spornog ugovora, teret finansijskih posljedica u vidu 120 miliona maraka pada na leđa građana. On ističe: „Šmit odlučuje, a SNSD izvršava – bez pitanja i bez otpora. Sve više djeluje kao unaprijed dogovorena politička prevara.” Ova izjava ukazuje na duboku nezavisnost vlasti u tom procesu, kao i na navodnu pasivnost ili podređenost partijskih struktura odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta.
U daljem izlaganju, Stanivuković razotkriva kako afera Viaduct poprima karakteristike nečega što se može opisati kao kriminalni obrazac djelovanja. Pojedini postupci i njihova netransparentnost izazivaju sumnje u zakonitost i moralnost postupaka aktuelne vlasti, posebno stranke SNSD. On tvrdi da se u ovom slučaju ne radi samo o običnim političkim sukobima, već o ozbiljnim manipulacijama koje uključuju:
-
Pogodbe
-
Prikrivanje informacija
-
Spinovanje javnosti
Stanivuković vrlo slikovito kaže da u SNSD-u „više ni sami ne znaju jesu li tuženi, oštećeni, saradnici ili glavni akteri.” Ova rečenica otkriva konfuziju i nejasnoće unutar vladajuće stranke, što dodatno doprinosi sumnji u namjere i transparentnost čitavog slučaja.
Posebnu kritiku Stanivuković upućuje na račun ministra finansija Srđana Amidžića, kojeg optužuje za nelogično i kontradiktorno ponašanje tokom čitavog procesa. Po njegovim riječima, Amidžić je u početku pokušao spriječiti da sredstva za plaćanje duga dolaze iz budžeta Republike Srpske, zagovarajući da se novac uzme iz dobiti Centralne banke BiH. Međutim, nakon što mu taj plan nije uspio, promijenio je stav:
-
Prvo je tvrdio da plaćanje nije neophodno.
-
Nakon naredbe Schmidta, poslušno je implementirao odluku kao da prethodni otpor nije postojao.
-
Tek sada spominje postojanje računa na Kanalskim ostrvima, iako je afera trajala godinama.
Ovakva ponašanja, prema Stanivukoviću, predstavljaju primjer zbunjenosti i nesposobnosti da se dosljedno vodi proces, a dodatno su potkopana tvrdnjama Amidžića da je Schmidt navodno nezakonito ovlastio njegovog zamjenika da izvrši isplatu bez posljedica. Stanivuković se pitа: „Ako je to tačno, zašto onda ne pokrene pitanje odgovornosti svog zamjenika? Ko tu koga pravi ludim?”
U završnom dijelu svog obraćanja, Stanivuković komentariše i odnos SNSD-a prema visokome predstavniku Christianu Schmidtu. Iako stranka često javno negira legitimitet Schmidta, u praksi bespogovorno izvršava sve njegove odluke. O tome kaže:
„Ako SNSD zaista ne priznaje Schmidta, zašto onda bespogovorno izvršava apsolutno sve njegove odluke?” Ova kontradikcija ukazuje na duboke nesuglasice unutar politike Republike Srpske i na neusklađenost između retorike i stvarnih postupaka.
Da sumiramo ključne elemente Stanivukovićevih kritika u nekoliko tačaka:
-
Vlast RS-a je direktno odgovorna za sporni ugovor, a teret plaćaju građani.
-
Afera Viaduct nije običan spor, već predstavlja političku prevaru i kriminalni obrazac.
-
SNSD je zbunjen i nejasan u svojoj ulozi u aferi, što ukazuje na unutrašnje konflikte i nedostatak transparentnosti.
-
Ministar finansija Srđan Amidžić pokazao je kontradiktorne stavove i sumnjive poteze tokom procesa isplate duga.
-
Nejasno je zašto Amidžić ne traži odgovornost od svog zamjenika, koji je prema njegovim riječima nezakonito postupao.
-
Iako SNSD verbalno osporava visokog predstavnika, u praksi se povinjuje njegovim odlukama.
Na ovaj način, Stanivuković jasno poručuje da je cijela situacija s aferom Viaduct puno složenija nego što se to javnosti prikazuje. On upozorava da su pravi gubici za građane Republike Srpske, dok političke elite igraju složene igre moći i utjecaja. Ova afera, kako tvrdi, ima sve karakteristike dobro planirane prevare u kojoj su zakon, politika i finansije isprepleteni na štetu običnih ljudi.
Zaključno, stav Draška Stanivukovića oslikava duboku kritiku trenutne politike u Republici Srpskoj, gdje su javni interesi na margini, a političke odluke često usmjerene prema interesima pojedinaca ili stranaka. Ova situacija poziva na dodatnu pažnju javnosti i zahtijeva temeljitu istragu kako bi se razjasnile sve okolnosti i odgovorni privedeni pravdi.
