U sve složenijem političkom pejzažu Bosne i Hercegovine, posljednje izjave zvaničnika HDZ-a BiH ukazuju na sve izraženiji otklon te stranke od politike visokog predstavnika Christiana Schmidta, uprkos ranijoj saradnji i beneficijama koje je HDZ imao zahvaljujući njegovim odlukama. Jedan od najistaknutijih glasova tog nezadovoljstva bio je Marinko Čavara, zamjenik predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koji je oštro kritizirao Schmidtove nedavne poteze.
Komentirajući dvije ključne odluke koje je Schmidt nedavno donio – jednu u vezi sa infrastrukturnim projektom Viadukt, a drugu koja se tiče promjena u izbornoj tehnologiji – Čavara je otvoreno poručio da su sve vrste zakonskih nametanja štetne za razvoj demokratskog procesa u zemlji. Iako je Schmidt ranije bio ključan za provedbu izmjena izbornog zakona koje su ojačale poziciju HDZ-a, sada dolazi do otvorenog razilaženja u stavovima. “Takvi potezi nisu u skladu s evropskim vrijednostima,” rekao je Čavara, dodajući da se “takvim metodama obesmišljava institucionalni dijalog i proizvodi politička nestabilnost, jer odluke dolaze van institucionalnog okvira.”
Posebnu pažnju Čavara je posvetio aktuelnim tenzijama u Domu naroda, gdje se, prema njegovim riječima, “bošnjačke političke stranke uporno oglušuju o nužnost razgovora o izmjenama izbornog zakona,” iako je to pitanje od presudne važnosti za Hrvate u BiH. U tom kontekstu, iznio je niz zamjerki koje se odnose na način na koji se tretiraju ustavna prava konstitutivnih naroda – naročito hrvatskog.
Istakao je tri ključna problema s kojima se, prema njegovim riječima, Hrvati u BiH trenutno suočavaju:
-
Nedostatak pristupa javnim institucijama u sredinama gdje nisu većina;
-
Ograničena sloboda izražavanja u političkom i javnom prostoru;
-
Pokušaji političke dominacije, gdje se odluke većinskog naroda pokušavaju nametnuti svim drugima.
Prema Čavari, sve ove pojave dodatno potiču osjećaj neravnopravnosti i narušavaju temeljni princip legitimnog političkog predstavljanja, što se, kako tvrdi, mora hitno adresirati kroz ozbiljne političke pregovore i dogovore. “Ne može se volja jednog naroda nametati drugima,” naglasio je, jasno poručujući da se ustavna struktura zemlje mora poštovati bez izuzetaka.
Poseban akcent stavio je na ono što je opisao kao “izokretanje narativa o ekskluzivitetu HDZ-a”, tvrdeći da se politička borba te stranke pogrešno interpretira kao pokušaj dominacije, dok se zapravo radi o borbi za osnovna politička i institucionalna prava jednog konstitutivnog naroda.
Čavara se u svom izlaganju nije libio ni da ukaže na ulogu međunarodne zajednice, posebno OHR-a, čije se djelovanje, kako tvrdi, više ne može smatrati neutralnim. Njegov stav je da se umjesto jačanja institucija i osnaživanja unutrašnjeg dijaloga, u BiH sve češće primjenjuju “vanjski mehanizmi koji zaobilaze pravne okvire države.”
U nastavku svog govora, on je poručio da će se HDZ nastaviti zalagati za:
-
Zakonito i legitimno predstavljanje Hrvata u svim političkim tijelima;
-
Puna ustavna prava svih konstitutivnih naroda, bez diskriminacije;
-
Otvoreni dijalog između političkih aktera, umjesto nametanja rješenja.
Ove poruke dolaze u trenutku kada se u javnosti vodi sve burnija rasprava o ulozi Schmidta i međunarodne zajednice u unutrašnjim procesima BiH, posebno kada je riječ o izbornoj reformi. Dok neki pozdravljaju odlučne intervencije visokog predstavnika kao pokušaj stabilizacije, sve je više glasova koji, poput Čavare, smatraju da se time zapravo produbljuju političke podjele i otežava dijalog među konstitutivnim narodima.
Ono što ovaj istup čini posebno značajnim jeste činjenica da dolazi od strane stranke koja je ranije otvoreno sarađivala s OHR-om, ali koja sada izražava jasan otpor prema njegovim metodama i odlukama. To pokazuje da se i unutar političkih krugova koji su nekada bili bliski visokom predstavniku sada formira kritična distanca.
U konačnici, Čavara je istakao da “samo unutrašnji dogovor, uz uvažavanje ustavnih principa i međusobnog poštovanja, može donijeti trajnu političku stabilnost i funkcionalnost BiH.” Naglasio je potrebu za povratkom suštinskom dijalogu, bez vanjskih pritisaka i jednostranih odluka koje, prema njegovim riječima, često više štete nego što pomažu.
Ovakve izjave otvaraju prostor za novu fazu političke dinamike u BiH, u kojoj bi ključne odluke morale biti rezultat domaćeg konsenzusa, a ne vanjskih intervencija. Time se i pitanje odnosa prema Schmidtovim odlukama stavlja u širi kontekst – kao dilema između nametanja i dijaloga, institucionalnog legitimiteta i vanjske arbitraže.
