Uzvišeni Allah, u svojoj beskrajnoj mudrosti, objavio je: “Mnogi će mnogobošci reći: ‘Da je Allah htio, ne bismo smatrali druge ravnim s Njim, niti bismo ikada prekršili Njegove zapovijedi.’ Tako su govorili i oni prije njih, sve dok nisu osjetili Našu kaznu. Reci im: ‘Imate li ikakav dokaz za to što tvrdite? Vi samo slijedite pretpostavke i iznosite laži.’ Reci im: ‘Allah ima apsolutni dokaz, i da je htio, sve bi usmjerio na Pravi put!'” (El-En’am, 148.-149.)
Analizirajući ove ajete, šejh Abdur-Rahman el-Sa’di, istaknuti islamski učitelj, rekao je: “Ovo je Allahova poruka koja upućuje na to da će mnogi mnogobošci opravdavati svoje mnogoboštvo i kršenje Allahovih zakona tvrdeći da je to sve predodređeno i da je to sudbina, koristeći to kao izgovor za svoje nevjerstvo i grijehe.
Svemogući Allah nas obavještava da su ovu argumentaciju koristili nevjernički narodi kako bi odbili poziv Allahovih poslanika, ali to im nije pomoglo. To je metoda koju su koristili, ali su na kraju bili uništeni i kažnjeni od strane Allaha. Ako bi ta argumentacija bila ispravna, Allah ih ne bi kaznio.
Valjana argumentacija mora biti zasnovana na znanju i čvrstim dokazima. Ako se oslanja samo na pretpostavke i nagađanja, ona je nevažeća, kao što Allah kaže: ‘Imate li ikakav dokaz za to što tvrdite? Vi samo slijedite pretpostavke i iznosite laži.’ (El-En’am, 148.)
Da su imali pravo znanje – jer su oni uporni protivnici Allahove istine – sigurno bi ga iznijeli kao argument. Ali pošto nisu imali pravo znanje, slijedili su samo nagađanja. A onaj tko se oslanja na nagađanja i pretpostavke, zaista je izgubljen. A šta tek ako se oslanjaju na grijehe, nasilje, tvrdoglavost, zlo i pokvarenost?
Allah ima potpuni dokaz koji ostavlja bez mogućnosti prigovora, i to je nešto u čemu se slažu svi Allahovi poslanici, Svete knjige, tradicija poslanika, zdrav razum i prirodna ljudska sklonost. Sve što se protivi ovom potpunom dokazu Allaha je laž i zabluda.
Allah je dao svakom stvorenju sposobnost i slobodnu volju kako bi mogli postupati prema svojoj odgovornosti. Allah nikoga ne prisiljava na ono što ne može učiniti, niti zabranjuje ono što nije u stanju izbjeći. Stoga, pozivanje na sudbinu i predodređenje je nepravedno i samoobmanjujuće.
Allah ne prisiljava ljude da čine određena djela; ljudi djeluju prema svojoj slobodnoj volji. To je očigledna istina koju samo oholi odbacuju. Oni koji opravdavaju svoje grijehe sudbinom proturječe sami sebi. Jer ako bi im netko učinio nasilje i pravdao se sudbinom, oni bi tražili pravdu, ali kad se sami griješe, koriste sudbinu kao izgovor.
Zaista je apsurdno koristiti sudbinu kao izgovor za griješenje prema Allahu, a istovremeno odbiti isti taj argument kada se radi o postupanju prema nama samima. To pokazuje njihovu neiskrenost i odbijanje istine.”
