Skoro tri decenije nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, još uvijek traje borba za pravdu i odgovornost za zločine koji su razorili hiljade života i uništili čitave zajednice. Dok su najviši komandni kadrovi Vojske Republike Srpske i političkog rukovodstva bosanskih Srba, poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Slobodana Miloševića i Stanislava Galića, osuđeni pred međunarodnim sudovima, mnogi od onih koji su na terenu direktno sprovodili njihove naredbe još uvijek nisu suočeni s posljedicama svojih djela.
Trenutna inicijativa koja dolazi iz TužiIaštva Bosne i Hercegovine, u saradnji sa bivšim istražiocima i tužiocima Haškog tribunala, fokusira se na pojedince koji su bili operativni izvršioci zločina. Među njima su i snajperisti, vojnici koji su sa položaja pod kontrolom agresorskih snaga držali hiljade civila pod konstantnom prijetnjom smrti. Njihove mete nisu bili vojnici u borbenim dejstvima, već žene, djeca, starci i obični građani koji su se usudili zakoračiti na ulicu u gradovima pod opsadom.
Poseban akcenat stavljen je na Sarajevo i Goražde, gradove koji su gotovo četiri godine bili izloženi neprekidnom granatiranju, snajperskim napadima i potpunoj blokadi. U tim gradovima, stanovništvo je svakodnevno bilo izloženo smrtonosnim hicima sa okolnih brda, često bez ikakve logike osim zastrašivanja i psihološkog terora. Hiljade su ranjene ili ubijene dok su prelazili ulice, tražili hranu ili pokušavali preživjeti još jedan dan.
U ovom trenutku, pred bh. pravosuđem se otvara mogućnost da:
-
Pokrene prve optužnice za snajperske i druge direktne zločine koji su do sada ostajali na margini krivičnih progona;
-
Iskoristi dosijee i dokaze dostavljene iz Haškog tribunala, uključujući i one koji do sada nisu bili javno dostupni;
-
Obuhvati nove lokacije zločina koje su često zanemarene, poput Ključa, Bihaća, Drvara i Sanskog Mosta.
Ono što posebno zabrinjava jeste sumnja javnosti da bi se, kao i u nekim prethodnim slučajevima, dosijei mogli završiti u ladicama. Postoji strah da bi politički interesi, institucionalna inertnost ili nedostatak političke volje mogli spriječiti otvaranje novih predmeta, uprkos obilju dokaza i svjedočenja preživjelih.
Veoma je značajno što se najavljuje djelovanje zajedničkog tima domaćih i međunarodnih tužilaca, jer bi to moglo osigurati dodatnu profesionalnost, integritet i pritisak na sistem da djeluje. Osobe koje su “na nišanu držale civile”, kako simbolično i tragično glasi formulacija Federalne televizije, nisu slučajno birale žrtve. Njihovo djelovanje je bilo dio sistematskog plana zastrašivanja, etničkog čišćenja i potpunog ponižavanja civilnog stanovništva u zaštićenim zonama i gradovima pod opsadom.
U tom kontekstu, neizbježna je refleksija na suštinu pravde koja dolazi prekasno, ali ipak mora stići. Kada žive mete svjedoče, kada osobe koje su preživjele pakao opsade ustaju i pričaju svoju priču, pravosudni sistem nema pravo na ćutanje. Svaki trenutak zakašnjenja može značiti gubitak ključnog svjedoka, zaborav dragocjenog dokaza ili nastavak nekažnjenosti koja razara društvenu strukturu.
Važno je naglasiti da su snajperski napadi, pored svog fizičkog učinka, imali i duboko psihološko djelovanje. Strah koji je vladao Sarajevom ili Goraždem nije bio samo zbog mogućnosti da metak završi život – već i zbog neizvjesnosti kad i gdje će se to dogoditi. Taj teror je imao za cilj paralizovati život, uništiti duh otpora i slomiti kolektivni moral stanovništva.
Ako Tužilaštvo BiH pokrene ove procese, to će označiti važan korak u konačnom raščišćavanju svih nivoa odgovornosti u zločinima protiv čovječnosti na tlu BiH. Neće biti dovoljno da se zadovolji forma optužnice; potrebno je i da se svaki postupak vodi temeljito, nepristrasno i efikasno. Samo tako će se pokazati da ni pojedinac koji je pritiskao okidač sa udaljenosti od stotinu metara – nije zaboravljen od sistema pravde.
Na kraju, postavlja se pitanje – da li će se ovaj trenutak zaista iskoristiti ili ćemo još jednom svjedočiti pravosudnoj pasivnosti? Svaka osoba koja je svjesno pucala na dijete koje nosi vodu, na staricu koja prelazi ulicu, na mladića koji se nadao preživjeti dan – mora odgovarati. U suprotnom, poruka koju šaljemo budućim generacijama je da su civilne žrtve nevažne, a pravda selektivna. A to je poraz ne samo za pravo, već i za cijelo društvo.
