Izjava predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, izrečena tokom njegovog govora u Bratuncu, izazvala je snažne reakcije javnosti zbog ponovnog negiranja genocida u Srebrenici, što je prema zakonskim odredbama Bosne i Hercegovine krivično djelo. Njegov istup nije samo još jedan primjer političkog populizma, već i duboko uznemirujući čin revizionizma koji potkopava pokušaje uspostave pravde i pomirenja u zemlji. Dok institucije šute, a pravosudni organi ne reaguju, Dodik otvoreno relativizira najteže zločine iz perioda rata u BiH, nazivajući čak i osuđene ratne zločince “vizionarima”.
U svom govoru, Dodik je rekao da “Srbi u Srebrenici nisu počinili genocid, već strašan zločin”, naglašavajući kako je potrebno da se “omogući da se obilježi bol” koju je srpski narod pretrpio tokom rata. On je tom prilikom naveo broj od 3.267 poginulih Srba u Podrinju, pokušavajući da relativizuje i izjednači stradanje srpskog naroda s genocidom koji se dogodio nad Bošnjacima u julu 1995. godine.
U svom izlaganju Dodik je istakao nekoliko poruka koje dodatno potpiruju narative o podjeli i produbljuju nepovjerenje među narodima:
-
Naser Orić je, prema Dodikovim tvrdnjama, “počinio monstruozna ubistva”, ali nikada nije odgovarao za to.
-
Zločinci iz rata, kako ih on opisuje, “i dalje šetaju slobodno, zadovoljni svojim nedjelima”.
-
Ambasador Rusije u BiH, Igor Kalabuhov, bio je prisutan kao Dodikov gost, što je lider RS-a naveo kao čin podrške i znak “bratskih odnosa”.
-
Ponovio je stav da se BiH nalazi u stanju bez perspektive, naglašavajući da “nikada nije imala šansu”.
Posebno su zabrinjavajuće njegove riječi o Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, koje je opisao kao “ljude s vizijom slobode”, čime je praktično iznio javnu pohvalu dvojici osuđenih ratnih zločinaca od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Takva izjava ne samo da je pravno problematična, već duboko vrijeđa osjećaje preživjelih žrtava genocida i podriva temelje pravde i istine.
U kontekstu svega ovoga, indikativno je potpuno odsustvo reakcije Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a posebno šutnja glavnog tužioca Milanka Kajganića. Iako se zakonom zabranjuje i kažnjava javno negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, Tužilaštvo već mjesecima ne reaguje na Dodikove javne istupe. Takva institucionalna pasivnost dodatno ohrabruje ovakvo ponašanje i šalje poruku da su politički moćnici iznad zakona.
Ono što posebno zabrinjava jeste normalizacija narativa koji bi u bilo kojoj demokratskoj zemlji bili sankcionisani. Dodikovo insistiranje na “pravu Republike Srpske da slavi svoj dan”, uprkos odluci Ustavnog suda BiH koja je taj datum proglasila neustavnim, samo potvrđuje njegovu kontinuiranu političku strategiju konfrontacije s državom BiH.
U ovom govoru on koristi nekoliko retoričkih figura koje podstiču podjele i jačaju političku polarizaciju:
-
Negacija genocida, uz istovremeno priznanje “zločina” kao blaže kvalifikacije.
-
Heroizacija osuđenih ratnih zločinaca kroz narativ o “vizionarima”.
-
Kritika međunarodne pravde i insistiranje da pravda za Srbe ne postoji.
-
Etiketiranje BiH kao neuspjelog projekta, čime se pokušava stvoriti opravdanje za secesionističke ambicije.
Nesporno je da ovakve izjave ne doprinose ni miru, ni pomirenju, već služe isključivo političkoj mobilizaciji u Republici Srpskoj, i to pred obilježavanje 11. jula – dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Ujedno, time se dodatno otežava rad svim onim organizacijama i pojedincima koji teže izgradnji dijaloga i suživotu.
U tišini institucija i izostanku reakcija, sve češće se postavlja pitanje: da li u Bosni i Hercegovini zakon važi jednako za sve? Ako Dodik može nekažnjeno negirati genocid, uz veličanje najtežih ratnih zločinaca, šta to govori o stanju pravde u zemlji? Očigledno je da postoji duboki raskorak između zakona na papiru i njihove primjene u praksi.
Na kraju, ono što ostaje kao najporazniji element čitave situacije jeste činjenica da pravda u BiH zavisi od političkih kalkulacija, a ne od moralne ili zakonske odgovornosti. Dok se žrtve nadaju istini i pravdi, pojedinci poput Dodika koriste svaku priliku da ih dodatno povrijede – riječima koje negiraju njihovu patnju i slavljem onih koji su im tu patnju nanijeli. U takvom društvu, istina gubi bitku, a odgovornost ostaje privilegija, ne obaveza.
