Tokom redovne sjednice Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na dnevnom redu se našao zahtjev članice Predsjedništva Željke Cvijanović za smjenu ambasadora BiH pri Vijeću Evrope, Harisa Bašića. Njena inicijativa izazvala je političku reakciju jer su druga dva člana Predsjedništva, Denis Bećirović i Željko Komšić, glasali protiv, čime je njen prijedlog odbijen.
Povod za Cvijanovićkinu inicijativu bio je potez ambasadora Bašića, koji je, prema saopštenju iz njenog kabineta, samoinicijativno glasao u ime Bosne i Hercegovine za sporazum o formiranju specijalnog tribunala koji bi procesuirao zločine agresije Rusije na Ukrajinu. Po njenom tumačenju, ambasador je prešao granicu svojih ovlaštenja, jer nije imao eksplicitnu saglasnost Predsjedništva BiH za takav korak.
Cvijanović je u svom obrazloženju istakla da ambasador nije smio djelovati bez saglasnosti sve tri članice Predsjedništva te da je time prekršio ustaljene diplomatske procedure. Njen zahtjev imao je za cilj, kako je rekla, zaštitu integriteta institucija BiH, ali i očuvanje neutralnog odnosa zemlje prema globalnim sukobima u kojima, prema njenim stavovima, Bosna i Hercegovina ne bi trebala zauzimati stranu.
Međutim, Bećirović i Komšić zauzeli su potpuno suprotan stav. Njih dvojica smatraju da BiH, kao članica međunarodne zajednice i potpisnica brojnih konvencija o ljudskim pravima i međunarodnom pravu, ima moralnu i političku obavezu da podrži osnivanje suda koji bi se bavio procesuiranjem zločina protiv mira, uključujući i agresiju na Ukrajinu.
Njihovo protivljenje prijedlogu Cvijanovićke imalo je nekoliko ključnih motiva:
-
Očuvanje međunarodnog ugleda BiH – jer bi smjena ambasadora koji je podržao tribunal za zločine agresije poslala negativnu poruku međunarodnim partnerima.
-
Politička odgovornost ambasadora – koji je, prema njihovim riječima, postupao u skladu s međunarodnim pravom i vrijednostima koje BiH nastoji zastupati.
-
Odbacivanje političkog pritiska – jer su smatrali da je pokušaj smjene ambasadora zapravo pokušaj političkog disciplinovanja i oblik zastrašivanja diplomata.
Kao rezultat glasanja, prijedlog nije usvojen jer nije imao većinu, čime je Cvijanović ostala preglasana. Ovaj ishod otkriva duboku političku podijeljenost unutar samog vrha države, posebno kada je riječ o spoljnoj politici i stavu prema globalnim krizama.
Ovaj događaj dodatno je rasvijetlio različite vanjskopolitičke orijentacije u BiH – dok jedan dio političkih aktera zagovara aktivniju ulogu zemlje u međunarodnoj politici, drugi smatra da BiH treba ostati uzdržana, posebno u kontekstu sukoba velikih sila. Takođe, postavilo se pitanje funkcionalnosti zajedničkog odlučivanja u situacijama kada članovi Predsjedništva dolaze iz politički i ideološki suprotstavljenih tabora.
U širem kontekstu, slučaj ambasadora Bašića otkriva još jedan sloj institucionalne krize u BiH – gdje svaka međunarodna odluka ili stav postaje poligon za unutrašnje političke obračune. S obzirom da BiH funkcioniše na principu konsenzusa tri konstitutivna naroda, nepostojanje jedinstvenog vanjskopolitičkog kursa otežava rad ambasadora, ali i utiče na ugled države u svijetu.
Konačni ishod glasanja pokazuje da pokušaj Željke Cvijanović nije dobio podršku, ali i da je pitanje unutrašnjeg suvereniteta i vanjske politike i dalje jedno od najosjetljivijih pitanja u državnom sistemu BiH. Za ambasadora Harisa Bašića, ova odluka znači da ostaje na svojoj dužnosti i da uživa podršku većine u Predsjedništvu.
U širem smislu, ovakvi politički sukobi ne samo da razotkrivaju unutrašnje razlike, već i ostavljaju posljedice po imidž Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. U vremenu kada je važno zauzeti jasan stav u odbrani međunarodnog prava, institucionalna podijeljenost može BiH učiniti manje kredibilnim akterom u globalnim forumima.
U svjetlu ovog događaja, jasno je da se unutar Predsjedništva BiH i dalje vode duboke ideološke i strateške borbe oko pitanja međunarodnog pozicioniranja zemlje. Odluka da se ambasador Bašić ne smijeni mogla bi poslužiti kao presedan za slične situacije u budućnosti, gdje će diplomatski predstavnici imati nešto veću slobodu da zastupaju vrijednosti međunarodnog prava čak i bez prethodne saglasnosti svih članova Predsjedništva. U isto vrijeme, ovakvi sukobi dodatno naglašavaju potrebu za uspostavljanjem jasnijih pravila i procedura u vođenju vanjske politike, kako bi se spriječile stalne blokade i krize koje podrivaju ugled države i njen kapacitet da djeluje na međunarodnoj sceni.
