U tišini sela Jelići kraj Gornjeg Vakufa, živi bračni par čija priča može poslužiti kao najljepša definicija riječi ljubav. Ako bi ljubav trebalo pretočiti u jednu riječ, tada bi to, bez sumnje, bila brižnost – ona iskrena, svakodnevna i požrtvovana. U vremenu kada su odnosi često površni i prolazni, veza između Fatime i Muharema Avdibašića svijetli kao dokaz da istinska odanost i osjećaj pripadnosti drugom biću još uvijek postoje.
Njih dvoje su zajedno gotovo pola stoljeća. Dijele sve: i dobro i zlo, i osmijehe i suze, i zdravlje i bolest. Danas je Fatima teško bolesna, već osam godina ide na dijalizu. Njeno tijelo iscrpljuje dugotrajna borba s bolešću, ali ona nije sama – jer njen muž, Muharem, odlučio je učiniti ono što malo ko može: postati donor bubrega svojoj supruzi.
„Mislim joj vršiti transplantaciju. Ja sam se javio. Već osam godina ide na dijalizu, ali pomirio sam se s tom sudbinom“, tiho i smireno kazuje Muharem, čovjek koji svakodnevno živi ono što mnogi samo izgovore – da će biti tu “u dobru i zlu”.
Fatima je bila zatečena kad je prvi put čula za njegovu odluku:
„Kada mi je to prvi put rekao, bila sam u šoku. Nisam mogla vjerovati. Drago mi je, ali vidjećemo šta se može uraditi. Nije to lahko. Teško je insanu, ali kako dragi Allah kaže. Tu treba puno novca, a ti nemaš.”
Ove riječi ne govore samo o teškoj zdravstvenoj situaciji, već i o ekonomskim barijerama koje dodatno otežavaju njihovu svakodnevicu. Lijek postoji, volja postoji, ljubav ne nedostaje – ali novac je prepreka koju ne mogu sami preskočiti.
Porodica Avdibašić se 2014. godine suočila s najtežom mogućom tragedijom za jednog roditelja – smrću sina u 25. godini. Mladić je imao srčanih problema i preminuo nakon četiri srčana udara. Gubitak djeteta ostavio je dubok trag na oboje, posebno na Muharemu:
„Teško mi je, kako nije. Izgubiti dijete… To je od Allaha. Pomirio sam se s tim. Neko svašta dočeka, svašta se dešava. Neko danas, neko sutra…“
Ta bol nikada nije prošla. Fatima sama priznaje:
„Možda mi je i ova bolest došla od toga. Plači danas, plači sutra. Insanu žao, ali nema koristi. Zato Muharem hoće da mi da bubreg da se spasim.“
I dok su mnogi ljudi opterećeni trivijalnostima, ovaj bračni par vodi tihu, ali hrabru bitku za opstanak. Njihova svakodnevica nije laka. Muharem drži kravu, ima kokoške, sije baštu i bori se da osigura osnovne potrebe za sebe i svoju bolesnu suprugu. Njihova egzistencija počiva na mukotrpnom radu i snazi volje, ne na pomoći drugih:
-
Minimalna primanja
-
Bez sistemske podrške
-
Nikada nije naučio tražiti pomoć
Uprkos svemu, on ne posustaje. Ne žali se. Ne traži pažnju. Samo voli. Voli svoju Fatimu, ne riječima, već djelima. Njegova ljubav ne poznaje granice – ona ide do samog srca, doslovno, jer je spreman dio sebe dati kako bi njegova supruga nastavila živjeti.
Ova priča nije samo o jednoj porodici. Ona je ogledalo društva, slika istinske ljubavi i ljudske snage u najtežim okolnostima. U svijetu u kojem su brakovi često krhki, gdje se odanost mijenja za komfor, Fatima i Muharem su dokaz da postoje ljudi čija ljubav nije izblijedjela s godinama – naprotiv, ojačala je kroz patnju.
Ostaje nada da će se ovoj porodici pomoći, da će pronaći snagu, mogućnosti i podršku kako bi transplantacija uspjela. Jer ako iko zaslužuje još jedno zajedničko proljeće – to su Fatima i Muharem, čija je ljubav jača od bolesti, vremena i tišine prenosi hayat
