U tišini jedne teške julske noći, prestalo je kucati još jedno srce koje je decenijama nosilo nezamislivu tugu. Majka Bika, jedna od mnogih srebreničkih majki, preselila je na Ahiret, ostavljajući iza sebe prazninu koja se ne može izmjeriti riječima. Vijest o njenoj smrti objavljena je na društvenim mrežama, a posebno dirljiv oproštaj stigao je sa stranice Mjesne zajednice Konjević Polje, gdje se podsjeća na ogromnu bol koju je ova žena nosila kroz svoj život.
Sudbina majke Bike utkana je u kolektivnu patnju Bošnjaka koji su preživjeli genocid počinjen u Srebrenici. Njena priča nije samo lično svjedočanstvo bola, već i opomena čitavom čovječanstvu na razmjere zločina koji su počinjeni tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Još 1992. godine, na početku rata, majka Bika je izgubila dva sina, svog oca Džemala i amidžu Nezira. To je bio početak njenog stradanja. Iako je gubitak tih članova porodice bio težak sam po sebi, najveća tragedija tek je uslijedila. U julu 1995. godine, prilikom pada Srebrenice, odveden je i njen treći sin, kao i amidža Sulejman – svi ubijeni, nestali, izbrisani iz života jedne majke na način koji ostavlja rane što nikada ne mogu zacijeliti.
Njen život nakon toga bio je tišina puna bola. Bez pompe, bez velikih riječi, majka Bika je godinama nosila svoju tugu dostojanstveno. Nije tražila sažaljenje, niti je tražila osvete – samo istinu, pravdu i ono što mnogi od srebreničkih roditelja nikada nisu dočekali: da pronađu kosti svojih najmilijih i da ih dostojno ukopaju.
Kroz sve ove godine, mnoge majke iz Podrinja ostajale su bez muževa, sinova, braće. Neke su pronašle dijelove posmrtnih ostataka svojih najmilijih, a mnoge – poput Bike – nisu imale tu “privilegiju”. Umrle su čekajući. Umrle su tragajući.
Odlazak svake od njih ne znači samo kraj jednog života, već i gašenje jednog svjetionika istine i sjećanja. Jer, svaka od tih majki svojim postojanjem podsjećala je društvo, institucije, pa i cijeli svijet – da se zločin ne smije zaboraviti, da pravda mora biti zadovoljena, i da patnja Bošnjaka nije prošlost, već i sadašnjost.
Majka Bika je bila jedna od onih koje su se mogle prepoznati po:
-
Oči u kojima je tuga stalno tinjala
-
Stavu punom dostojanstva, iako slomljena iznutra
-
Šutnji koja je govorila više od hiljadu riječi
-
Neiscrpnoj vjeri da će doći dan kada će se ponovo susresti sa svojom djecom u džennetu
Njena smrt nas još jednom vraća u srce tame kroz koju su prošle žene istočne Bosne. Koliko ih je samo umrlo, a da nikada nisu dočekale da pronađu svoje sinove? Koliko ih je iz dana u dan iščekivalo poziv iz Tuzle, iz ICMP-a, iz Potočara, iz mrtvačnice? Koliko je nada ostalo ugašeno u tihim domovima rasutim po Konjević Polju, Sućesci, Cerskoj, Liplju, Potočarima?
Nakon svega, ostaje samo molitva. Da je Allah dž.š. nagradi za sabur koji je imala, za svaku suzu koju je prolila, za svako jutro kada je ustala iako više nije imala za koga. Da je sastavi sa njenim sinovima, s ocem, s amidžama – s porodicom koja joj je oteta.
Odlazak majke Bike nije kraj sjećanja na nju – naprotiv, to je dodatni podsjetnik svima nama da ne smijemo zaboraviti. Niti one koji su pobijeni, niti one koji su ih oplakivali, danima, mjesecima, decenijama.
Neka joj je vječni rahmet i svjetlo u kaburu, i neka njeno ime ostane zapisano među onima koji su strpljenjem i bolom pisali najtužnije stranice naše historije prenosi saff.ba
