Nizom memorijalnih i vjerskih programa, u mjestu Kljuna kod Nevesinja, proteklog vikenda je obilježna 33. godišnjica zločina počinjenih nad Bošnjacima.
U zločinačkom maskaru ubijane su gotovo cijele porodice. I danas je, s posebnom gorčinom, istaknuta činjenica da se još uvijek traga za posmrtnim ostacima više od 125 osoba.
O okrutnosti ovog zločina svjedoče preživjeli i porodice žrtava. Među njima je Irfan Ćatić iz mjesta Hrušta koji je imao samo 11 godina kada je pogledao smrti u oči.
Počeli smo da se izvlačimo prema Veležu. Jedna je grupa otišla, mi smo ostali zbog nene jer nije mogla da ide. Prespavali smo u jednoj pećini u Sopilju odakle smo krenuli prema Telećoj Lastvi. Tu su nas srpske snage opkolile, zarobile i odvele na Zijevnju gdje su mnoge mučili, patili i ubijali. Kad smo došli pred školu , sjećam se da su bile dvije-tri francuzice, dva-tri češlja i krvi do koljena. Neko je već prije bio maltretiran, ubijan i mučen. Tu večer su izvodili babu, Hamida i Jusu Brajevića. Udarali su ih, mučili, zdrave zube im iz glave vadili i samo su ih ubacivali na vrata kao vreću brašna. Ujutro su ih ubacili na kamion i rekli da idu na slobodnu teritoriju – prisjeća se Irfan ne sluteći da će to biti posljednji put da vidi svoje najmilije.
Kod tetke je boravio s braćom, a potom su odvedeni u policijsku stanicu u Nevesinju. Tamo su se suočili s gorkom istinom.
Ugledao nas je gospodin Đuro Ivković koji nas je odmah pitao za roditelje. Mi smo rekli da ne znamo i da su odvedeni. On je zvao i vjerovatno je saznao da su pobijeni. Kad je došao, oči su mi pune suza bila, sve je rečeno – nastavlja priču.
U međuvremenu su odveli i njihovu tetku, a on ostaje s braćom i suočava se s novim strahotama.
Čuli smo plač djece, beba. Malo se to stišalo, opet su počele da plaču. A ja, pošto sam bio radoznao, pokucao sam na vrata da me puste. Djeca su bila u mokraći, govnima. Onda je došao Đuro i rekao da ih smjeste sa nama. Nismo imali ništa da jedemo, ni mlijeka. Đuro nam je krijući donosio preko prozora. Jednu večer nam je samo rekao: “Ujutro idete na slobodu”. Dolaze dva čovjeka, kupe nas i odvode s kombijem. Idemo negdje, ne znamo gdje idemo. Na jednom punktu su pitali gdje nas vode, kaže: “Vodimo balije da ih pobijemo”. Vozili smo opet kroz drugi punkt, treći punkt. I, odjednom nam je kombi stao, otvorila su se vrata i rekli su nam da idemo na slobodu – priča Irfan.
Irfanova priča je samo jedna u nizu koja glasno vrišti: da se nikada i nikome ne smije ponoviti piše hayat
