Naredba o pokretanju zračnih udara na iranska nuklearna postrojenja od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa predstavlja značajnu prekretnicu u američkoj vanjskoj politici. Iako se ranije javno zaklinjao da neće uvoditi Ameriku u nove ratove na Bliskom istoku, njegova najnovija odluka označila je upravo suprotno – direktno učešće u konfliktu. Napad, koji se dogodio nakon višesedmičnih izraelskih udara, fokusirao se na utvrđene objekte duboko pod zemljom i nosi ogroman geopolitički rizik s nesagledivim posljedicama.
U svojoj izjavi, Trump je kazao da Iran mora odmah pristati na mir, inače će uslijediti dodatni napadi. Takva retorika, prema analitičarima, mogla bi izazvati niz snažnih kontraodgovora iz Teherana, uključujući:
-
zatvaranje Ormuskog moreuza, ključne globalne tačke za izvoz nafte,
-
napade na američke vojne baze i saveznike u regionu,
-
pojačane raketne udare na Izrael,
-
reaktivaciju proiranskih grupacija širom svijeta koje bi ciljale američke i izraelske interese.
Ovakav scenario podsjeća na “beskrajne ratove” u Iraku i Afganistanu, koje je Trump ranije ismijavao, nazivajući ih nepotrebnim i glupim. Uprkos slabljenju iranskih vojnih kapaciteta, stručnjaci kao što je Aron Dejvid Miler upozoravaju da Iran i dalje raspolaže nizom asimetričnih metoda koje bi mogao upotrijebiti za odmazdu. Zbog toga se ne očekuje da će sukob uskoro biti okončan.
Prije nego što je donio odluku o napadu, Trump je balansirao između prijetnji i diplomatskih poziva. Međutim, kada se uvjerio da Teheran nije spreman na pregovore o svom nuklearnom programu, odlučio se za vojnu opciju. Izvori iz Bijele kuće navode da je odluka donesena nakon što su procjene ukazale na veliku vjerovatnoću uspjeha, posebno nakon što je Izrael otvorio prostor svojim prethodnim napadima.
Iako je Trump proglasio napad uspješnim, stručnjaci upozoravaju da stvarna prijetnja iranskog nuklearnog programa nije potpuno eliminirana. Prema riječima Udruženja za kontrolu naoružanja, vojni udari mogu usporiti nuklearne aktivnosti, ali ne mogu uništiti postojeće znanje i mogu samo dodatno učvrstiti odlučnost Irana da razvije nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja. Iran, s druge strane, tvrdi da njegov program ima isključivo mirnodopske ciljeve.
Komentatori na iranskoj državnoj televiziji već su upozorili da će svaki američki vojnik u regiji biti legitimna meta, dok je Iranska organizacija za atomsku energiju saopštila da neće dozvoliti zaustavljanje nacionalne nuklearne industrije. Odmazda, iako još uvijek nepoznata po obliku, čini se neizbježnom, smatra Erik Lob, profesor međunarodnih odnosa, koji ističe da Iran ima više opcija – od otvorene eskalacije do diplomatskog manevrisanja iz oslabljene pozicije.
Moguće posljedice uključuju:
-
Dugoročno narušavanje regionalne stabilnosti,
-
Jačanje protivameričkih osjećaja u islamskom svijetu,
-
Povećanje cijena nafte i globalnih ekonomskih tenzija,
-
Potencijalno uvođenje Kine u sukob, s obzirom na njen energetski interes.
U analizi Karima Sadžadpura sa Karnegie fondacije, upozorava se da Trumpov čin neće donijeti mir, već je vjerovatnije da će otvoriti novo poglavlje u 46-godišnjoj konfrontaciji između SAD-a i Irana. Ako Iran odluči da značajno uzvrati, Trump bi se mogao suočiti s pritiskom da ide prema politici smjene režima, što bi otvorilo još veće izazove i neizvjesnosti. U tom slučaju, analitičarka Laura Blumenfeld ističe da bi SAD mogao doživjeti još jedan fijasko poput prijašnjih moralnih vojnih misija koje su “zakopane u pijesku Bliskog istoka”.
Pored vanjskih izazova, Trump se suočava i s unutrašnjim protivljenjem – demokrati su već izrazili zabrinutost zbog unilateralne odluke o napadu, dok čak i unutar njegovog republikanskog tabora postoje neslaganja. Ova kriza dolazi na početku njegovog drugog mandata, predstavljajući prvi ozbiljan test vanjskopolitičke strategije koja se oslanja na silu, a ne na diplomatiju.
Na kraju, slogan “mir kroz snagu”, koji je bio temelj Trumpove kampanje, sada se suočava s najvećim izazovom. Ako se oružani sukobi nastave širiti, a diplomatski putevi ostanu zatvoreni, Trumpova administracija bi se mogla naći usred rata koji je sama pokrenula, ali ne može lako kontrolisati. Sudbina regiona i svjetske stabilnosti sada više nego ikad zavisi od odluka koje se donose u Bijeloj kući, Teheranu i Tel Avivu.
