U najnovijem komentaru narodnog poslanika Nebojše Vukanovića, poznatog po oštrom jeziku i kritičkom tonu, glavna meta je predsjedavajuća Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Željka Cvijanović. Povod za njegovu reakciju jeste posjeta Cvijanovićeve Sjedinjenim Američkim Državama, tokom koje je primila poklon – pilotsku kožnu jaknu sa posvetom od američkih kongresmena. Upravo taj trenutak, kao i medijsko praćenje posjete, Vukanović koristi kao simbol šireg problema – političke podaničke servilnosti aktuelnih vlasti u Republici Srpskoj prema stranim silama, uz istovremenu retoričku borbu protiv istih.
Vukanović podsjeća da se, posmatrajući slike iz vojne baze u Daytonu, ne može izbjeći poređenje sa scenama iz popularnog holivudskog filma Top Gun. Prisjeća se djetinjstva i tadašnjeg glamura pilota u kožnim jaknama, ali sada sve dobija ironijsku notu, jer se lik Željke Cvijanović u tom kontekstu čini karikaturom, a ne herojskom figurom. On ističe da je predsjednica očigledno ponosna na dar i vjerovatno jedva čeka da ga prošetka kroz Gospodsku ulicu u Banjoj Luci, ne bi li pokazala koliko je “uvažena” u SAD-u.
Međutim, tu se otvara ključna kontroverza: kako je moguće da neko sa američke “crne liste” nastavi redovno dobijati vizu i održava sastanke s američkim zvaničnicima? Vukanović postavlja pitanje da li su milioni konvertibilnih maraka koji se svake godine iz budžeta Republike Srpske “prebacuju” u Ameriku kroz razne oblike lobiranja – možda stvarni razlog ovog neobjašnjivog “prijateljstva”.
Zanimljivo je, nastavlja Vukanović, da Cvijanovićeva i dalje ima pristup međunarodnim kanalima, za razliku od svog partijskog šefa, čije zvanične i nezvanične molbe za sastanke ostaju bez odgovora. Vučićev politički put, prema Vukanoviću, sve više liči na pokušaje očajnika da opstane, nudeći sve – uključujući i cijelu Republiku Srpsku – kao miraz u političkoj trgovini.
U tom duhu, Vukanović ne propušta priliku da ukaže na dvostruke aršine režimskih medija. Da je neko iz opozicije obukao sličnu jaknu, on tvrdi da bi uslijedila lavina optužbi:
-
izdaja naroda,
-
saradnja s agresorom,
-
podrška bombardovanju,
-
sluganstvo strancima.
Zato Vukanović cijelu situaciju tumači kao krajnje licemjernu – ono što je opoziciji “izdaja”, vlasti je politički uspjeh. Posebno se pita šta znači takva simbolika – nošenje jakne koja asocira na američke pilote iz perioda NATO bombardovanja Srbije 1995. i 1999. – za narod koji još uvijek nosi ožiljke iz tih godina.
Vukanović se dotakao i mlađeg kadra SNSD-a, naročito ministra Denisa Šulića, kojeg je nazvao “Forestom Gumpom SNSD-a”. Povod za to je Šulićevo učestvovanje na banjalučkom maratonu, koje je prethodno najavio treningom ispred zgrade Vlade RS, dok mu iz slušalica svira američka muzika. Pored zabavne note, Vukanović vidi duboko simboličan čin kolektivnog podaništva – pripadnici vladajuće stranke ponašaju se, kako on kaže, kao da na svakom koraku poručuju: “PRIMI ME!”, aludirajući na otvorenu potrebu za prihvatanjem od strane američkih struktura.
On time ukazuje na pojavu koju vidi kao duboku moralnu i političku degradaciju vlasti – gdje su simboli nekadašnjeg neprijatelja sada postali znakovi ponosa, dok se istovremeno sve to pokušava predstaviti kao uspjeh u međunarodnoj areni.
U suštini, kroz ovaj komentar Vukanović pravi sljedeće ključne opservacije:
-
Politika režima temelji se na licemjerju – ono što se opoziciji zamjera, vlast sebi dozvoljava bez posljedica.
-
Lobiranje za američku naklonost postalo je sistemsko – što uključuje i finansijske tokove iz javnog budžeta.
-
Propaganda režimskih medija kreira paralelnu stvarnost, gdje se običan narod zbunjuje u dilemi da li gleda CNN ili RTRS.
-
Kult ličnosti i želja za moći gura vodeće figure vlasti da se ponašaju ponižavajuće pred međunarodnim liderima – od Trumpa i Erdogana do Orbana i Vučića.
-
Uloga mladih političara iz SNSD-a sve više liči na satirične predstave, gdje se realnost pretvara u tragikomediju političkog poltronstva.
Zaključno, Vukanovićev komentar ne samo da predstavlja političku kritiku, već i sociološku dijagnozu stanja u kojem se nalazi politička elita Republike Srpske. On ukazuje na gubitak suverenosti, ne u formalno-pravnom smislu, već u pogledu dostojanstva, integriteta i sposobnosti da se artikuliše samostalna politička volja. Umjesto toga, prema njegovim riječima, imamo skupinu ljudi spremnih da se ponize zarad kratkoročnog opstanka, što na kraju vodi daljoj eroziji povjerenja građana i političke stabilnosti.
